Izborno povjerenstvo tumacilo je propise o sudjelovanju promatraca u izbornom postupku na izrazito restriktivan nacin i nije gongovcima odobrilo pracenje izbora, suprotno u svijetu (i onom s kojim se volimo usporedjivati i onom drugom) prihvacenoj liberalnoj praksi
U Dubrovnik sam s GONG-om (organizacija Gradjani organizirano nadgledaju glasovanje) krenula u prvim minutama 10. listopada valjda u najneudobnijem (razumije se, i najjeftinijem, autobusu) kojim sam ikad putovala, a putovala sam cesto. U cijenu jeftine karte uracunato je i to sto je vozac poznavao put tek opisno. Bilo nas je, sto dubrovackih studenata, sto predstavnika nevladinih udruga, sto ostalih gradjana, prepun autobus. Nesto je gongovaca vec bilo u Dubrovniku. Cilj duga putovanja u noci: promatranje izbora za Zupanijsku skupstinu Dubrovacko-neretvanske zupanije.
Izborno povjerenstvo tumacilo je propise o sudjelovanju promatraca u izbornom postupku na izrazito restriktivan nacin i nije gongovcima odobrilo pracenje izbora, suprotno u svijetu (i onom s kojim se volimo usporedjivati i onom drugom) prihvacenoj liberalnoj praksi. Ustavni je sud, ipak, dva dana prije izbora dao nacelno pozitivno misljenje na zalbu GONG-a i HHO-a, ali uz opasku da ne postoje objektivne mogucnosti da Izborno povjerenstvo RH osigura pravodobnu provedbu toga upozorenja vec za predstojece izbore za Zupanijsku skupstinu dubrovacko-neretvanske zupanije. Tako, konacno, gradjani Republike Hrvatske nisu vise diskriminirani. Ne znam je li na to cesto mu postavljano pitanje proslih tjedana odgovorio Ivan Mrkonjic, predsjednik Izbornog povjerenstva, jer samo on zna zasto su stranci (npr. OESS) mogli vec od prvih visestranackih izbora promatrati izbore u Hrvatskoj, a hrvatskim je gradjanima to pravo uskraceno. I tako smo se mi, zakvaceni za pozitivnu ocjenu Ustavnoga suda RH, gibali prema Dubrovniku.
Nakon jedanaest sati puta: Pile su toga sumornog kisnog dana ponarancastile od nas -- svi sudionici izasli su u narancastim kapama i majicama, a docekali su nas vec pristigli narancasti gongovci i Dubrovcani. Na Stradunu mnogo razdragana svijeta, novinara. Gongovci su ovdje danima -- na Stradunu, na Radiju Libertas, na tribinama... Zatim hostel na Bourbonu. Navecer opet na Stradunu. Dijelimo narancaste letke s pravima biraca.
Dan izbora svanuo je prebrzo: ustajanje u sest. Krecemo na izborna mjesta na koja smo rasporedjeni. U skupinama po dvoje narancastih. Po dva sendvica u ruci, tortica, telefonska kartica, materijali s pravima biraca, upitnici o korektnosti na izbornim mjestima i priopcenje Ustavnog suda. Put Lapada. Bez kave. Nije ljudski. Nijedan kafic nije otvoren. Na prvom birackom mjestu kolegica i ja se predstavljamo. Provjeravaju. Nakon dvadesetak minuta kazu da nam nije dopusteno uci. Zurimo na drugo mjesto. Nijedan kafic nije se u medjuvremenu otvorio. Na drugom birackom mjestu mladi predsjednik birackog odbora srdacno nas pozdravlja i pokazuje stolce. Juhuuuu, usli smo! Nudi nas, nazalost, cajem. I tek sto smo uspjeli promotriti prvoga biraca i unutrasnjost prostorije vraca se gospodin koji je po nasem dolasku izisao. Tiho nesto govori predsjedniku, koji nas s nelagodom izvjescuje da cemo morati izici, da nema dopustenja. S nama izlazi i nepoznati gospodin i pali cigaretu. Kolegica i ja sjedamo ispred zgrade na zidic. Medjutim, gospodin nam govori da je on zaduzen da nas udalji s toga mjesta jos desetak metara. Pitamo ga tko je on. Predstavlja se policijskom znackom. Pitamo ga zasto se moramo maknuti. Tako mu je zapovjedjeno, kaze. "Joj, sto smo mi opasne cure", rekosmo. "A kako se policajac moze motati po samom izbornom mjestu?" On se smjeska. Polako gradjani dolaze. Uzimaju nase narancaste letke sa svojim pravima. Mnogi ih vec imaju pet kod kuce. Na povratku ispunjavaju upitnike. Nemojte se prehladiti, najcesci je pozdrav. Skaline su mokre, a sunce skrto. Vidjele smo, doduse, na jednoj plazi nekoliko kupaca. Sigurno Nordijci. Na putu prema prvom mjestu zastajemo na kavi. Masu nam prolaznici. Mi njima.
Policajac nas pita, nesluzbeno, tko nas placa. "Mi smo dobrovoljci", kazemo. Svejedno, ali tko placa? Netko je platio put. Nitko s kime ne suradjuje i hrvatska Vlada. Je li nas tko tjerao, opet nesluzbeno. Mozda g. Mrkonjic, koji nam nije odgovorio na pitanja. Mozda inat. Zar je vazno? Njemu nije, nesluzbeno, jasno zasto su nam zabranili uci. Opet ce stranci reci da smo policijska drzava. U ovoj se zemlji nasi razgovori i nase dvojbe najcesce vrte oko stranaca. Koga briga za nas? Je li gospodinu policajcu ponizavajuce da stranci mogu, a mi ne mozemo... Zove nas na kavu. To je valjda odgovor. Vec smo popile, nas je odgovor. Nesluzbeni. Dale smo i njemu letak, da mu se nadje kad podje na glasanje. Ili je cijeli dan zaduzen za nas?
Zovemo ured u Gradu. Cetvero-petero gongovaca pusteno je na glasacka mjesta, ostalima nisu dopustili uci. Vecinom, kazu, policajci.
Neciji cetveronozni poveci crni kucni ljubimac njuska naokolo. Evo mi prave prijetnje! Nanjusi li moj panicni strah, evo ti incidenta! Jedino gdje mogu pobjeci, to je biracko mjesto. A jedino sto gongovci ne zele jest izazivati incidente. Povjeravam kolegici svoju muku. Partimo.
Vracamo se na pocetak i zauzimamo prozor iznad desete stube. Nasuprot ulaza u biracko mjesto. Tu je policajac bio jedva zamjetljiv. Shvatili smo tko je jedino po tome sto nije ulazio na biracko mjesto.
Vraca se predsjednica odbora s objeda. Mi dijelimo nase narancaste upute. Predsjednica zajapurena istrcava s nasim letkom i kaze da se nosimo s tim propagandnim smecem s birackog mjesta. Mi nismo na birackom mjestu, kazemo. To je jos vise razbjesni. "Jeste." Pa barem da je naucila sto je biracko mjesto. Pokazem joj crtu koja dijeli njezino danasnje carstvo, nasto ona pocrveni i korakne jos blize. Rekose nam da nedajboze ne izazivamo incidente, a i gospodja je trostruko sira od nas dvije, pa ustadosmo gotovo u isti cas. "Van, van", gotovo je vikala. Vani je hladno, opazile smo, a ipak produzile korak. "Ne zaboravite i ovo staviti u svoj zapisnik", pozdravismo policajca koji je stajao po strani smeten, nesposoban da sprijeci verbalno nasilje nad nama.
Opet na skalinama. Onima drugim, mokrim. (Dakako, crni je nestao.) Stalno nam dolaze clanovi birackog odbora s vijestima: koliko je biraca izislo i sl. Ovdje je mnogo ugodnije. Gospodin policajac dopusta nam da se vratimo pred zgradu. Mi se vise ne micemo. Samo unutra. On bi zelio da razmijenimo adrese. Jos nam samo on treba u Zagrebu. Obecavamo mu kapu i majicu za iduce izbore, kad nece biti zaduzen za nas. Kaze da ce tada biti s nama. Dotada ce valjda Izborno povjerenstvo imati objektivne mogucnosti... Na skalinama je zanimljivo. Tu su stranacki promatraci pa se nadmecu u svojim stranackim prognozama. U to se ne bismo steli mesat, jer smo mi nestranacki. Nama je vazno je l' bu posteno i po pravilima. Samo to. Tu i tamo upitamo policjota je li mu se sef predomislio. Cujemo da se predsjednik odbora s jednim stranackim promatracem sprema nekim nepokretnim starcima. Odmah se prijavljujemo. "Zasto?" pita predsjednik. "Pa da ne odete u prvi kafic pa zaokruzite koga svoga." "Aaaaa." Morat cemo ostati pred vratima. Usput ga nagovaramo da nas pusti poslije sedam na brojanje glasova. Necka se. Vec smo mu malo dosadili. To i pokazuje: bjezi pred nama, ne gleda pred sebe i gotovo pada pred auto. Ali tu je gongovac da mu spasi zivot. Eto, bili smo prisutni kad su dvoje staraca glasovali. Pomno promatrali, sutke i bez komentara. Po pravilima. Nakon toga predsjednik nas je odvezao u hostel. Otisao na brojanje. Darovali smo mu kapu za uspomenu i nismo mu vise dosadjivali. Navecer smo culi da su se pojavili neki cudni tipovi kao novinari na presici. Nije valjda da policjoti tako trose nas porezni novac. Ne vjerujem. Ta lijepo sve mogu procitati u novinama. Pa cemu inace novine? Ili ima i takvih novinara?
POTPIS: Ancica Petrusic