Na dubovackom podrucju stanje je doista alarmantno, jer je vrtno nasljedje izlozeno nekontroliranu posezanju za njegovim prostorima bez ikakve valorizacije ili pak propada zbog dotrajalosti
OSOBNA ISKAZNICA
Bruno Sisic rodjen je u Dubrovniku 1927. godine, gdje je polazio osnovnu skolu, klasicnu gimnaziju i glazbenu skolu. Godine 1950. diplomirao je agronomiju u Zagrebu, 1956. polozio je drzavni strucni ispit iz hortikulture, 1959. upisan je u registar ovlastenih projektanata za vrtnu arhitekturu. Godine 1974. magistrirao je krajobrazno oblikovanje u sklopu interfakultetskog poslijediplomskog studija u Zagrebu, 1986. doktorirao na Agronomskom fakultetu u Zagrebu s disertacijom Dubrovacki vrt -- tipoloska osobitost u vrtnoj umjetnosti renesanse. Znanstveno- nastavno vijece fakulteta izabralo ga je 1987. godine u zvanje viseg znanstvenog suradnika.
Od 1953. do 1983. radio je na vodecim strucnim poslovima i kao projektant u javnom zelenilu Dubrovnika. Od 1959. do 1963. bio je suradnik Bioloskog instituta JAZU u Dubrovniku, a od 1964. do 1970. ugovorni upravitelj Arboretuma JAZU u Trstenom. Od 1982. do 1991. bio je voditelj Centra za povijesne vrtove i razvoj krajine u Dubrovniku pri Agronomskom fakultetu Sveucilista u Zagrebu (do unistenja Centra u ratu). Od 1997. voditelj je obnovljenoga Kabineta za povijesne vrtove i razvoj krajobraza Dubrovnik pri Agronomskom fakultetu u Zagrebu.
Kao pejzazni arhitekt izradio je oko stotinu projekata, medju kojima su projekti uredjenja i rekonstrukcije nekoliko javnih perivoja u Dubrovniku te projekti podizanja i uredjenja zelenih prostora oko hotela i novih stambenih naselja. Izradio je i dvadesetak idejnih rjesenja pejzaznog uredjenja u sklopu urbanistickih planova dubrovackog podrucja.
Pored redovitih poslova i obveza od 1956. sustavno se bavio upoznavanjem, izucavanjem i istrazivanjem povijesnoga nasljedja vrtne umjetnosti, s posebnim zanimanjem za nasljedje dubrovackoga kraja.
Osobito se bavio dubrovackim renesansnim vrtovima, koje je na temelju istrazivanja povijesnoga procesa nastajanja i oblikovnih obiljezja protumacio kao specificnu pojavu u okviru cjelokupnog nasljedja vrtne umjetnosti renesanse. Slijedom toga izradio je projekte i studije za uredjenje ili obnovu nekoliko povijesnih vrtova: Guceticeva u Trstenom (1962-63), Sorkoceviceva u Komolcu (1970-72), Hektoroviceva Tvrdalja u Starom Gradu na otoku Hvaru (1987-88), Bozdari-Skaprlende u Rijeci dubrovackoj (1989), Petra Sorkocevica na Lapadskoj obali u Dubrovniku (1993), kao i Lokruma i njegovih vrtova (1970. i 1989). Takodjer je autor i voditelj projekta istrazivanja povijesne vrtne zone Pile i Kono u Dubrovniku (od 1993).
Objavio je vise strucnih i znanstvenih radova, kao i dvije knjige: Obnova dubrovackog renesansnog vrta, IC, Split (1981) i Dubrovacki renesansni vrt -- Nastajanje i oblikovna obiljezja, HAZU, Dubrovnik (1991). Bio je clan vise strucnih organizacija (HHD, ULUPUH, UPAJ, HDKA) i clan urednistva casopisa Pejsaz+Prostor i Hortikultura. Predavanjima s podrucja krajobraznog oblikovanja i povijesti krajobrazne arhitekture sudjelovao je na brojnim skupovima. Biografski podaci objavljeni su u International Biographical Art Dictionary, 87-88, Lausanne, zabiljezen u World Directory of Landscape Architects, 1989-90, SAD.
* Povod je nasem razgovoru izlozba Tragom prirode koja je prosli mjesec bila organizirana u Galeriji ULUPUH u Zagrebu. Prema rijecima koautorice, gospodje Jasminke Hrabac, izlozba je trebala biti retrospektiva vasih radova, no zbog objektivnih razloga izmijenjen je karakter izlozbe te su, uz cetiri vasa projekta, na izlozbi prezentirani prijedlozi jos nekolicine autorica, Ksenije Diminic, Jasminke Hrabac, Branke Ivanis, Sonje Jurkovic i Mire Wenzler.
-- Zahvalan sam clanovima Sekcije za pejzaznu arhitekturu ULUPUH-a i posebno predsjednici Sekcije gospodji Jasminki Hrabac na nakani da organiziraju izlozbu mojih radova retrospektivnog karaktera u Zagrebu. Kako je pak znatan dio mojih projekata uredjenja krajolika unisten za vrijeme agresije na Dubrovnik potkraj 1991. godine, ucinilo se ono sto je u ovom casu bilo moguce. Tako je na netom odrzanoj izlozbi sestoro clanova Sekcije moje sudionistvo bilo nesto zastupljenije.
* Od 1982. do 1991. godine bili ste voditelj Centra za povijesne vrtove i razvoj krajolika u Dubrovniku. Centar je unisten ratnom agresijom. Od prosle godine ponovno je uspostavljen njegov rad, sada pod drugim imenom. Vise naime nije Centar, nego Kabinet, no bit i ciljevi rada su isti. Navedite neke od njih. Kakva je ekipiranost i opremljenost sadasnjeg Kabineta?
-- U sijecnju 1997. u Dubrovniku je na moju inicijativu uz pomoc Agronomskog fakulteta Sveucilista u Zagrebu obnovljen rad studijskog ureda za istrazivanje povijesnih vrtova i razvoja krajolika. To vise nije Centar, kao sto je bio do unistenja 1991. godine. To je sada skromni kabinet, gdje sve pocinje ispocetka. Kabinet je opremljen najnuznijim inventarom, toliko da se moze nesto raditi, a pomogli su Gradsko poglavarstvo Dubrovnika, Atlantska plovidba iz Dubrovnika i Medjunarodno srediste hrvatskih sveucilista. Ipak, mnogo toga jos nedostaje. Glede ekipiranosti tog studijskog ureda mogu kazati da sve sto je u ove dvije godine ucinjeno: od terenskog snimanja nekih povijesnih i suvremenih dubrovackih vrtova sa svrhom obnavljanja fotografske i dia dokumentacije do sudjelovanja na vise znanstvenih skupova obavio sam osobno, i to gotovo bez naknade.
U elaboratu Programska platforma za obnovu i djelovanje Kabineta za povijesne vrtove i razvoj krajobraza u Dubrovniku sacinjenu prosle godine u namjeri, da mogucim nadredjenim i suradnickim institucijama te mogucim podupirateljima dokazem potrebu i opravdanost postojanja toga znanstvenoistrazivackog tijela, dan je prikaz potrebnih radnih mjesta. U prvo vrijeme radni bi se tim trebao sastojati od voditelja-eksperta za povijesno nasljedje krajobrazne arhitekture s odgovarajucim znanstvenim stupnjem, jednog iskusnijeg krajobraznog arhitekta i jednog pocetnika. Ukoliko do takva ekipiranja ne dodje u skorije vrijeme, biti ce propustena prilika za osposobljavanje mladjih strucnjaka na ovom planu, i to na podrucju s bogatim i slojevitim nasljedjem.
* Dokumentacija o pejzaznoj arhitekturi je, kako ste naveli, unistena. Mozete li nam ukratko pobrojati od cega se ona sastojala i postoji li mogucnost da se barem djelomicno kompenzira unisteno?
-- U unistenom Centru za povijesne vrtove i razvoj krajine Agronomskog fakulteta Sveucilista u Zagrebu tijekom ratnih dogadjanja nestalo je dvije i pol tisuce slajdova, fototeka s vecim brojem fotografija i oko dvije stotine pretezito crno- bijelih filmova arhiva Centra i prikupljenih starih dokumenata, cetrdeset kopija prvih austrijskih mapa za dubrovacko podrucje iz 1837. obojenih prema originalima u Arhivu mapa za Istru i Dalmaciju u Splitu, oko tri stotine strucnih knjiga, sva zatecena projektna dokumentacija, koju su uglavnom sacinjavali moji radovi, pa i matrice nekih projekata obnove povijesnih vrtova. Unistena je takodjer i sva oprema Centra, koji se nalazio u zdanju Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku, potpuno spaljenu zapaljivim granatama.
Izgubljeno se najvecim dijelom nece vise moci nadoknaditi, ali je ipak jedna od temeljnih zadaca Kabineta zauzimanje za obnavljanje sve one dokumentacije, koja bi mogla biti dostupna. To ce biti dug i mukotrpan posao s tesko predvidivim rezultatom.
* Poznato je da je vasa "specijalnost" dubrovacki renesansni vrt, opisite nam njegova bitna obiljezja i osobitosti, te koja su drustvena kretanja pridonijela nastanku i njegovanju tako lijepa vrtnog oblika dubrovackog podrucja. Postoje li komparacije s vrtovima drugih prostora?
-- Nakon dosta godina rada na upoznavanju i istrazivanju dubrovackih i stranih povijesnih vrtova bio sam u mogucnosti zaokruziti dokucene spoznaje, posebno kada je rijec o najbrojnijem i najvaznijem povijesnom sloju: dubrovackim renesansnim vrtovima. Usporedjujuci ih s drugim vrtovima istoga razdoblja, odnosno sloga, zakljucio sam da je rijec o specificnoj vrtnooblikovnoj pojavi, koju sam imenovao "dubrovacki renesansni vrt".
Moze se reci da je rijec o inacici renesansnoga vrta nastaloj u drugoj polovici 15. i tijekom 16. stoljeca, u sredini koja se u nekim segmentima politickog, socijalnog i gospodarskog zivota razlikovala od, primjerice, nekih predjela bliske Italije, odakle su utjecaji najvise dolazili.
Tako su u Dubrovniku u vlasti sudjelovali svi vlasteoski rodovi, a ne jedan ili mali broj najjacih. S obzirom na visoku cijenu slobode nevelike Dubrovacke Republike u odnosu na mocne susjedne drzave trebalo je voditi racuna o umjerenosti u svakom pogledu. S druge pak strane, to je krski kraj s ogranicenim plodnim zemljistem, gdje je mnogo kamena, sto je naglaseno i u oblikovanju prostorne strukture vrta. K tome ljeti nedostaje vode, dok je blizina i neposredan dodir s morem bitan prirodni element i vazna pejzazna komponenta.
Snaznim humanisticko-renesansnim porivom usmjerenim na boravak u ladanjskom prebivalistu uz sudjelovanje domacih majstora i samih vlasnika nastala su brojna, ne odvec velika, ali posve specificna, okolnostima prilagodjena i ikonografski prepoznatljiva renesansna vrtnooblikovna ostvarenja. Prema mojim spoznajama rijec je o jedinom autenticnom hrvatskom prinosu europskom nasljedju vrtne umjetnosti.
Nazalost, velik dio tog nasljedja vec je propao, znatan jos propada, a samo je malen dio vrtnih prostornih cjelina, tih iznimnih spomenika kulture i nacina zivljenja, ostao jos koliko- toliko sacuvan.
* Vrtna arhitektura u Hrvatskoj ima svoju povijest, od terasiranih aglomeracija s kulturom loze i masline, agrarnih parcelacija, samostanskih agrarnih posjeda, klaustarskih vrtova, prigradskih vrtova, dubrovackog renesansnog vrta, baroknih, romantickih i historistickih pristupa. Kakvo je trenutacno stanje? Buduci da sada radite na projektu povijesnih vrtnih zona Pile i Kono, na prostoru suvremenoga Dubrovnika, kakvi su rezultati i kako je uopce doslo do toga projekta?
-- Kako zivim u Dubrovniku, a od rata se gotovo nisam micao iz Grada, bilo bi preuzetno da dajem sudove o stanju povijesnog nasljedja u Hrvatskoj, koje je doista opsezno i slojevito. Vjerujem da se u nekim sredinama ponesto i poduzimalo na planu njegove zastite i spasavanja.
Na dubovackom podrucju stanje je doista alarmantno, jer je vrtno nasljedje izlozeno nekontroliranu posezanju za njegovim prostorima bez ikakve valorizacije ili pak propada zbog dotrajalosti uz urusavanje ogradnih ili potpornih zidova i slicno.
Sto se nedopustiva ponasanja prema krajoliku i vrijednim vrtnim prostorima tice, toga se moze naci napretek. Istaknuo bih primjer Rijeke dubrovacke, nekad ladanjskog podrucja s dvadesetak ljetnikovaca i oblikovanih vrtova. Zbog svojega iznimnog pejzaznog i kulturnopovijesnog potencijala bio je prije nesto vise od trideset godina proglasen zasticenim krajolikom. Danas bi se to po malo cemu moglo utvrditi. Predio je ispunjen naseljima banalne arhitekture. A kolik je stupanj bezobzirnosti prema povijesnim vrtovima svjedoci najnoviji primjer prosirenja ceste i znatno oskvrnuce vrta poznata Guceticeva ljetnikovca iz druge polovice 16. stoljeca, iako je bilo mogucnosti da se to izbjegne. Ili mozda nekomu manje upadljiv, ali ne manje grub, primjer zazidavanja betonskom obalom poznatoga stubista, koje je izrastalo iz vode i kojim se izravno s povrsine rijeke prilazilo Sorkocevicevu ljetnikovcu u Komolcu. Uzalud je taj dvorac bio poznat pod imenom "Skala", a projektom obnove renesansnoga vrta bio potvrdjen njegov izvorni renesansni odnos prema rijeci. U svjetlu takva stanja potrebno je sagledati projekt istrazivanja povijesne vrtne zone Pile i Kono u Dubrovniku. Rijec je o jedinstvenu prostoru, koji je kao najblizi staroj gradskoj jezgri prosao mnogostoljetnu transformaciju od prigradskog agrarnog prostora, zatim srednjovjekovne industrijske zone s manjim naseljem, pa kao ladanjski predjel, koji poslije Velike tresnje postupno postaje vrtnim predgradjem, a danas je to sredisnji gradski predjel urastao u vrtove.
Uz stanovit broj ocuvanih vrtnih cjelina iz 16. i kasnijih stoljeca te ocuvanu matricu sustava starih putova i ulica postoje takodjer i fragmenti starih vrtnih struktura u novijim vrtovima nastalim naknadnim parcelacijama. Najstariji ostaci prostornog uredjenja, danas prisutni na prostoru Pila i Konala, potjecu iz 15. stoljeca.
Spomenutim istrazivanjem evidentirat ce se, identificirati i registrirati postojece stanje svakoga pojedinog otvorenog prostora od najmanjeg dvorista do prostranog vrta. Popraceno je to nacrtnim prikazom kategorizacije prema karakteru objekata, kao i prikazom vrednovanja po starosti i ocuvanosti. Vec je dobrim dijelom prikupljena dokumentacija za deset od dvadeset cetiri prostorna segmenta, na koliko smo dijelova zonu podijelili. Ta ce dokumentacija sluziti kao polaziste za bilo kakve buduce zahvate u cilju pune zastite i pravilna gospodarenja tim prostorom. Nazalost, Ministarstvo znanosti, koje je ovaj projekt bilo prihvatilo i poduprlo, iz formalnih razloga prestalo ga je podupirati.
* Kako biste ocijenili stanje pejzazne arhitekture u Hrvatskoj? Navedite, kao primjere nedopustiva ponasanja, neke izrazite devastacije, degradacije ili potpuno nestajanje pojedinih vrtova, perivoja, ambijenata i slicno u Hrvatskoj. Kakvo je stanje s pejzaznom arhitekturom u drugim zemljama? Postoje li uzori, s kojim zemljama najvise suradjujete, kakvi su rezultati i planovi?
-- Krajobrazna arhitektura u Hrvatskoj kao struka mislim da jos nije dovoljno cjelovito i jedinstveno profilirana, s jedinstveno usvojenom suvremenom strucnom ideologijom, pa i terminologijom te strucnim obrazovanjem. Dijelom je to posljedica medjusobne neuskladjenosti u djelovanju obrazovnih institucija glede redovitih i poslijediplomskih studija. Stanovita utjecaja na to ima, pretpostavljam, i nedovoljno poznavanje ili razumijevanje strucnoga kompleksa pejzazne arhitekture i dijela odgovornih ljudi u poduzecima javnog zelenila i slicnim organizacijama.
Kada pitate o uzorima, mislim da moze sluziti putokazom ono sto je u afirmaciji krajobrazne arhitekture kao suvremene samostalne struke ucinjeno vec prilicno davno u Republici Sloveniji, i to ponajprije zaslugom u svijetu struke dobro poznata profesora Dusana Ogrina. Osobno sam dugo godina suradjivao s Institutom za krajobraznu arhitekturu Biotehnickog fakulteta u Ljubljani, sto me veoma obogatilo u strucnom pogledu. Povremenih kontakata imao sam i sa zasluznim profesorom Sveucilista Berkeley Francisom Violich te Uredom za studije Ministarstva za kulturna i ambijentalna dobra Republike Italije, a i s drugima. Nastavak te suradnje sada je vrlo upitan, jer ju je tesko odrzavati bez povremenih susreta, a materijalne okolnosti tomu ne idu u prilog.
* Iako su agronomija i arhitektura bitno povezane u temi pejzazne arhitekture, mislim da bi takav kolegij ipak trebao biti na Arhitektonskom fakultetu, a ne Agronomskim, jer pored istancana poznavanja biljnih vrsta sve se ipak dogadja u prostoru. Sto mislite o tom aspektu?
-- Krajobrazna arhitektura, odnosno pejzazno oblikovanje i uredjenje krajolika danas je zasebna struka po predmetu bavljenja i biti. To je, dakle, posebno strukovno podrucje. Ono nije ni arhitektura, ni agronomija ni sumarstvo, iako su to njezina granicna podrucja. Krajobrazna arhitektura za sada ne moze u nas reflektirati na svoj fakultet, ali svakako na svoj valjani studij moze. Prema tome, kriterij nije na kojem ce se fakultetu obrazovati diplomirani inzenjeri za uredjenje krajobraza iliti krajobrazni arhitekti. Kriterij za moju odluku jest kakvoca programa studija, odnosno studijskih kolegija te krajobrazna idejna orijentacija i ugled nastavnika. Takav studij u trajanju od devet semestara otpoceo je prije dvije tri godine na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Uz ostalo ima tu i odredjene logike. Zapravo, povijesna je cinjenica da je pred vise od sezdeset godina prof. Zdravko Arnold na Agronomiji osnovao prvi Zavod za vrtlarstvo u nas, koji se od samoga pocetka bavio i pitanjima uredjenja vrtnih prostora. Poslije je prerastao u Zavod za ukrasno bilje i krajobraznu arhitekturu i on je nosilac spomenutog studija, uz suradnju nastavnika s drugih fakulteta za pojedine specijalnosti. Nema, dakle, razloga da se ne podupire taj studij, koji se stjecajem okolnosti nasao na Agronomiji.
POTPIS: Snjezana Pavicic