U srijedu 7. listopada odrzana je u Hrvatskom novinarskom drustvu dvosatna rasprava na temu Kakav nam Vijenac treba? Na tome skupu, koji je brojio oko stotinu i pedeset ljudi, dvadesetak je govornika javno iskazalo svoje misljenje o Vijencu sada i njegovoj buducnosti. Donosimo najzanimljivije dijelove rasprave koju su sudionici autorizirali, a poneki i prosirili svoje izjave.
Andrea Zlatar
Nije prosla ni godina da smo bili ovdje drugom prigodom, u povodu obiljezavanja stotoga broja Vijenca, kada su urednici Branko Matan i Mario Bosnjak, koji su prije cetiri dana dobili bez ikakva obrazlozenja "prekid profesionalne suradnje", kako je stajalo u dopisu, dobili srebrnjak za predani rad kao i nekoliko drugih clanova redakcije. Drzim tu cinjenicu apsurdnom jer je odnos izmedju uprave Matice hrvatske i redakcije Vijenca dosao do tocke gdje Matica hrvatska na posljednjem sluzbenom dopisu koji se zove Promemorija za Vijenac, drzi Vijenac vaznim i znacajnim projektom koji treba poduprijeti, a sa svoje strane, ovakvim dopisom, na primjer, sadasnjoj redakciji otezava polozaj. Vijenac su, kao sto znate, novine koje postoje pet godina, u njima je ovo treci redakcijski postav ako gledamo promjene glavnih urednika, novine koje su imale financijskih problema uvijek, koje nikada nisu imale sigurnu financijsku buducnost dulju od sljedeca tri mjeseca i koje su sve do ovoga trenutka nasle rijeci sporazuma i potpore od svojega izdavaca Matice hrvatske. Sada smo spletom okolnosti u posljednja dva tjedna svjedoci dvaju grubih postupaka od strane izdavaca. Prvi, koji je redakcija pokusala ne povezati izravno sa sudbinom novina, slucaj odustajanja od tiskanja knjige Branka Matana Domovina je tesko pitanje i drugi, koji je apsolutno radikalan i zadire u pitanje profesionalnosti odnosa izdavaca i redakcije, to je pitanje otkaza dvojici izvrsnih urednika, koji su za novine ovog tipa njezini kljucni ljudi. Ovdje smo se skupili iz dva razloga. Prvi je da pokusamo, koliko je to moguce, pruziti profesionalnu zastitu dvojici kolega, kolegi Matanu i kolegi Bosnjaku, da pokusamo u situaciji gdje izmedju redakcije i uprave nema nikakva potpisana ni statuta ni ugovora, u situaciji gdje nema pisanoga prava, a pozivamo se samo na profesionalne uzuse, ukazati izdavacu da ne bi smio ciniti to sto je ucinio, pruziti mu sansu da svoju odluku opozove. Drugi razlog zbog kojeg smo ovdje cinjenica je sto se za dva dana u upravi Matice hrvatske odrzava diskusija na temu Vijenca i urednickoga koncepta Vijenca. Ne zagovaramo ovdje ni u kojem slucaju Vijenac kao personalni urednicki sastav. Ne mislimo da je Vijenac nase privatno vlasnistvo u smislu urednistva koje ga trenutacno potpisuje u impresumu, ali mislimo da je i u ovom urednickom sazivu Vijenac ostao u kontinuitetu onoga sto je bio u svojoj pocetnoj ideji, a to je ostvarenje javnoga prostora, prostora javne rijeci koji se zadobiva na temelju profesionalnih i strucnih intelektualnih kvaliteta, a ne na temelju politicke podobnosti ili nekih drugih razloga. Zelimo cuti ovdje postoje li u javnosti, i to ponajprije u javnosti koja je sudjelovala u proizvodnji Vijenca u smislu suradnje i citateljske potpore, zelja da ostane ovakav Vijenac, postoji li potreba za Vijencem kakav on jest i imamo li doista pravo?
Mario Bosnjak
Ja sam izvrsni urednik u Vijencu od prvog broja, pa bih rekao kako je zapravo sve pocelo. No, prvo bih podsjetio na jedan razgovor sezdesetih godina kada je Krleza rekao da bilo koji list ne treba ni osnivati ako treba samo da popunjava nekakve kulturne praznine. List se pokrece, rekao je, kad se nadje grupa ljudi koja otprilike slicno misli i spremni su se zrtvovati za svoj glas. Dakle, tako nekako, prije Bozica 1993. naslo se dvadeset ljudi, dvadesetak pera koji su se slozili da je dvotjednik potreban i da se moze napraviti. Danas u svakom broju Vijenca ima pedesetak suradnika. Vidite, u Vijencu ta su imena uvijek ispod glave lista nabrojena i, zapravo, ti su suradnici Vijenceva najveca ekskluziva. Tko su ti ljudi koji pisu u Vijencu? To su oni koji, bez obzira na stranacke pripadnosti, nepripadnosti, pokrecu uvijek iznova polemicke razgovore u hrvatskoj kulturi, podjednako o tome cega ima, cega nema, sto vrijedi, sto ne vrijedi, a sto se politike tice, oni gledaju na politiku toliko koliko ona kulturi interferira, gledaju sto je interes kulture prema politici, a sto je nasilno ideologiziranje kulturnih cinjenica.
Jos treba kazati kakvi su pisci u Vijencu? To su, uglavnom, ljudi, usudio bih se reci, autori koje drzavni mediji uglavnom zaobilaze, a ostali mediji njima mozda ne odgovaraju zanrovski ili idejno. Takvi svoju kreativnu u fizicku energiju mogu oslobadjati samo u Vijencu, i to nasa publika prepoznaje. Tih pedesetak ljudi bojim se da nemaju vise mjesta nigdje drugdje osim u Vijencu kakav je bio dosad.
Dragan Lucic-Luce
Sindikat novinara Hrvatske u borbi za vasa profesionalna prava i egzistencijalna prava daje vam punu potporu i spreman vam je pomoci uz jednu napomenu koju je nekoliko nasih kolega reklo, a to je da se i vi sami organizirate. To drugim rijecima znaci da sto prije organizirate svoju sindikalnu podruznicu, da ponudite kolektivne pregovore vasemu vlasniku, odnosno izdavacu, jer ga jedino tako mozete prisiliti na neku igru koja je zakonita i propisana. Nesto u cemu bi vam Drustvo, cak vise nego sindikat moglo pomoci jest da ponudite izradu statuta redakcije koja regulira posebno neke odnose i koji vam onda omogucuje da se zastite od prevelikog utjecaja politike ili poslodavceve volje na uredjivacku politiku novina. Jos vam jednom prenosim nase najbolje zelje uz jamstvo da cemo stajati uz vas i ukoliko vam situacija bude jos teza nego sto je sada.
Andrea Zlatar
Zahvaljujem na potpori. Zanima me je li moguce profesionalno urediti situaciju u odnosu na nezaposlene novinare?
Dragan Lucic-Luce
Moguce je, vi imate frilensere i ljude koji nisu zaposleni, a clanovi su nase udruge. Nema nikakvih problema da to vrlo brzo i vrlo efikasno ne napravimo i da na neki nacin vi kao kao organizirana grupa, sindikalno ili kao aktiv novinara, mozete djelovati kao jedna strana u odnosu na vasega poslodavca odnosno izdavaca. Mi cemo vam dati svu pravnu i drugu pomoc besplatno.
Slaven Letica
U Vijencu sam objavio samo jedan jedini tekst, i to na temu Matica za treci milenij, ali sam uvijek slutio da bi moglo ovako zavrsiti: sukobom Matice i Vijenca. Naime, ovdje nije rijec samo o osobnim sukobima, nego o institucionalnom i svjetonazorskom sukobu. Na jednoj je strani Matica, prastara hrvatska kulturna ustanova, stara dama, koja je u dugim desetljecima i stoljecima -- kad Hrvati nisu imali vlastitu drzavu -- imala kljucnu ulogu u ocuvanju nasega jezika, ali i opceg nacionalnog i kulturnog identiteta, pa i nacionalnog dostojanstva. Ona je za Hrvate u doba Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i u doba komunisticke Jugoslavije imala slicnu ulogu koju je u srpskoj povijesti imala pecka patrijarsija u doba Otomanskog Carstva: bila je surogat za drzavu, nakladnistvo, kulturu i drustvo. Danas, kad Hrvati imaju vlastitu drzavu, Matica mora promijeniti svoje institucionalno i kulturno poslanje, kadrovsku strukturu, opcu institucionalnu filozofiju i praksu. Vijenac je, s druge strane, mlada, vitalna, buntovnicka institucija, koja zivi trzisni, medijski i kulturni zivot u doba koje prozimlju valovi antiintelektualizma. U njemu pisu intelektualci -- pisci, pjesnici, znanstvenici, novinari -- ciji je polozaj u drustvu doista tezak -- jer ih muce problemi nezaposlenosti, politicke represije, siromastvo -- te imaju barem puno pravo na kriticnost i pravo slobodnoga javnog izrazavanja misljenja. Mislim da upravo ovih dana i tjedana dozivljavamo veliku krizu tzv. drzavotvorne kulturne politike, koju bismo mogli nazvati (po uzoru na soc-realizam) cro-realizmom. Kao i u slucaju drugih revolucionarnih kulturnih razdoblja, soc-realizma primjerice, sadasnja je kriza neizbjezna i ocekivana. Danasnja kriza cro-realizma u kulturi moze se sagledati iz one perspektive iz koje se u Ljubljani na kongresu knjizevnika 1952. godine govorilo protiv soc-realizma, u prilog knjizevnih i umjetnickih sloboda, pluralizma ukusa. Urednistvo Vijenca moze, u nacelu, izdavati dvije vrste novina. Prva je mogucnost tiskanja novina za maticare, tj. neke vrste kulturnoga biltena i news-lettera za clanove Matice, a ti su clanovi, u manjim mjestima, seoski zupnik, nastavnik hrvatskog jezika, lijecnik i dva stara Dalmatinca kojima je dosadilo u velikom gradu pa su se vratili u rodno selo. Takve novine ne bi bile osobito utjecajne, ali bi bile korisne clanstvu. Druga je mogucnost tiskanje novina za treci milenij, koja bi imala, ili vec ima, avangardnu kulturnu misiju, ali i ambiciju da pripomogne simbolicnom putu same Matice u treci milenij. Nekoliko cu rijeci kazati i o glavnoj kontroverzi u postojecem sukobu Matica -- Vijenac: slici logora Dretelj na knjizi Branka Matana. Bit cu sasvim iskren: smatram da je na simbolicnoj razini ta ilustracija promasena te da je uvredljivo ono sto je tim povodom Matan rekao o sutnji hrvatskih intelektualaca o Dretelju u intervjuu Globusu. Teza kako hrvatski intelektualci bjeze od teme Dretelja jednostavno nije tocna i uvredljiva je za intelektualce koji su u doba stvarnog Dretelja nesto cinili i ucinili. Kad su se pojavile prve slike Dretelja (u Globusu), svatko tko je imao moralni, ljudski nagon da nesto ucini da se zaustavi i osudi to zlo, imao je priliku nesto uciniti.
Ja sam tog istog dana otisao kardinalu Franji Kuharicu i, gotovo klececi, molio ga da nesto ucinimo. On je vec tada pisao cuveno pismo osude zla i zlocina u Ahmicima i Dretelju, koje ga je dovelo u sukob s Matom Bobanom i rijetkim hercegovackim franjevcima. Tog istog dana nazvao sam Alberta Wohlstettera u Americi da pocne okupljati americke intelektualce za osudu zla i zaustavljanje rata u BiH. Sam sam okupio hrvatske i to je pismo tiskano u The Wall Street Journalu. Kad sam, nekoliko dana kasnije, spontano otisao Sefku Omerbasicu da raspravimo sto je moguce uciniti da se zaustavi rat Hrvata i Bosnjaka, kod njega sam nasao petnaestak hrvatskih intelektualaca koji su onamo dosli vodjeni istim motivima. Dakle, govoriti danas, kad je Dretelj vec povijesna tema, da hrvatski intelektualci o toj temi sute, jednostavno nije posteno. Sto se tice same simbolike, ja bih razumio da je Matan imao neki osoban odnos prema Dretelju, ali on je, kaze, o njemu doznao nesto vec 1993. Mislim da odgovornost intelektualca ne ukljucuje pravo na povijesni odmak. Da zakljucim, mislim da bi ovaj okrugli stol trebalo iskoristiti da se napravi pritisak na Bratulica da promijeni stajaliste o koncepcijskim i kadrovskim promjenama u Vijencu. Eto, toliko. Uz ispriku Branku Matanu.
Branko Matan
Vrlo rado bih razgovarao o mnogim stvarima koje ste spomenuli, ali cini mi se da je neka druga zgoda primjerenija. Htio bih jedino reci da mi se cini da me niste dobro razumjeli. Ja tu imam taj Globus, ja sam rekao u posljednje vrijeme, koga ste u posljednje vrijeme culi da je izgovorio rijec Dretelj, tako pise u Globusu. Ja sam, rekavsi to, mislio na posljednjih sest mjeseci ili dvanaest, uopce nije bilo spomena o devedeset trecoj, kad se to zbiva i cijelom onom ratu. Ja sam govorio o posljednjem vremenu.
Mario Bosnjak
Ja bih samo nesto malo dodao. Naime, rijec je ipak o literaturi, kao sto Matan i kaze. Rijec je o simbolima. Te dvije fotografije dva su lica rata: jedan je uznositi, pobjedonosni, oslobadjajuci, drugi je ona crna strana rata i dalje od toga ne treba. Bez presedana je da se knjiga zaustavlja zbog -- straznjih korica, na necitano!
Marko Tarle
Prije nego sto postavim na prvo mjesto sukob izmedju Vijenca i uprave Matice hrvatske htio bih spomenuti da je slucaj Vijenca i pokusaj njegova dokidanja u praksi, barem onakva Vijenca kakva imamo sada i kakva smo imali u zadnjih cetiri ili pet godina, zapravo treci slucaj u nizu. Matica je prije dvije godine i nesto dana ukinula Homo volans. To je bio list koji su uredjivali mladi ljudi, to je bio tjednik ili dvotjednik pridruzen svakom broju Vijenca, a poslije se osamostalio. Oni koji su citali taj tjednik mogli su ostati zadivljeni kvalitetom radova koje su bili objavljivani. To su bili clanci koji su mahom objavljivali vrlo mladi ljudi. Meni nikad nije bilo objasnjeno zbog cega je, kad kazem meni mislim clanovima Upravnog odbora, odnosno prethodnoga Glavnog odbora Matice, zasto je taj list ukinut, osim nekakvih napomena, i to kuloarskih, da je donosio profanosti i napadao ljude koji su u ovom drustvu uvijek bili nedodirljivi. Nakon toga imali smo jedan jako dobar, sjajan casopis, ja ga ocjenjujem cak bolje nego stalni Maticin casopis Kolo, naslovom Zor. Izdano je cetiri ili pet brojeva. Uredjivali su ponovno mladi ljudi, ne osamnaestogodisnjaci nego dvadesetosmogodisnjaci, koji su stvorili djelo zavidne kvalitete. Ukinut je bez mnogo obrazlozenja Upravnom odboru Matice hrvatske. Sad dolazimo do treceg sukoba unutar izdavacke djelatnosti, na listi se nasao i Vijenac, i to upravo u casu kada je okupio citavu plejadu mladih ljudi koji suradjuju u njemu i kad je i samo urednistvo vrlo mlado u odnosu na ostala urednistva dnevnih i kulturnih listova koje izlaze u Zagrebu i cijeloj zemlji. Ja ne bih zelio ulaziti u detalje zasto je to tako, ali vam moram reci kako paradigmatski gledam sve te sukobe u Matici izmedju predsjednistva Matice, kao zdrave jezgre Matice, i izdavastva, dnevnih listova i casopisa koji se krecu oko nje. Meni se cini da je to sukob, onako kako je gospodin Letica vec bio pripomenuo, sukob ljudi buducnosti s ljudima proslosti. Mi jasemo na valu civilizacijskih promjena. Industrijsko drustvo mijenja se u postindustrijsko. To nije promjena samo na razini tehnologije, to je na razini svih pora drustva, svih segmenata drustva od obitelji, sporta, kulture itd. Ljudi koji su cijeli svoj zivot bili oblikovani na jedan nacin, mislili na jedan nacin i stekli povlastice misleci i djelujuci tako, ti se ljudi vrlo tesko mogu transformirati u duhovnoj sferi na jednu sasvim novu duhovnu i civilizacijsku paradigmu. Oni takodjer ne zele izgubiti sve one povlastice koje su stekli misleci i radeci na stari nacin. I meni se cini bez obzira sto znam tisuce i tisuce sitnih elemenata i podataka oko tog sukoba i prijasnjih sukoba koje ja niti mogu niti zelim ovdje iznositi, ali cu ih iznijeti zato na Glavnom odboru, da je to paradigmatski uzrok svih ovih sukoba u Matici, ali i mnogo sire, sukoba u cijelom drustvu. Ako podjete od samoga vrha drustvene piramide, do zadnjeg sloja drustvene aktivnosti, ako porazmislite malo bolje, svagdje cete naci izvore u ovom fenomenu. Mislim da je Gotovac kao predsjednik Matice bio na pravom putu kako da to napravi i sve to pomiri, jer generacijski nije pripadao tim mladim ljudima, ali im je pripadao duhovno. Ljude zapravo i ne treba dijeliti na mlade koji prihvacaju novi nacin razmisljanja i duhovnosti te na stare koji to ne cine. Ima i mladih ljudi, a to vidimo vrlo dobro u politici, koji prihvacaju stari, retrogradni nacin misljenja, a ima i starijih ljudi koji su zbog toga sto su uvijek zivjeli u duhovnoj sferi blize Zapadu prihvacaju nov nacin misljenja i aktivni su djelatnici nove civilizacije koja tek kuca na vrata Hrvatske. Gotovac nije mogao tu mnogo napraviti jer, kako je gospodin Matan danas lijepo rekao u Globusu, nije imao za to nikakvih znatnih mogucnosti. Cizma drzave bila je jaca od njegove intelektualnosti. Danas kad Matica hrvatska, ja se slazem s gospodinom Matanom, pliva u novcu, sto je cinjenica, ostavljam da javnost razjasni zbog cega se ljudi koji danas vode Maticu ne zele, ili ne mogu, uklopiti u nove civilizacijske paradigme.
Ivo Zanic
U petak moze biti donesena odluka da se Vijenac ukida, da se Andrea Zlatar smjenjuje ili sto trece u tome smislu. Eventualan takav rasplet bit ce, s obzirom na prava Matice hrvatske kao izdavaca, uredan u formalnom demokratskom smislu, iza odluke ce stajati vecina glasova, a istodobno cemo, kao i u mnogim drugim slucajevima iz nase otuzne zbilje, znati da je ona sadrzajno protudemokratska. Mene zanima -- kao izravno pitanje glavnoj urednici -- sto se tada dogadja, pravno, operativno, organizacijski, odnosno kakve mogucnosti legitimne samoobrane postoje (u kojima sam spreman sudjelovati)? Dakle, da prica ne zavrsi tako sto ce nekoliko ljudi rezignirati, nekoliko bistriti politiku u kaficima, nekoliko drugih odusak naci u Feralu, nekoliko nesto cetvrto, nego da se sacuva Vijenac kakav jest i da se sacuva jedna kreativna redakcija i jedan dragocjeni kriticki koncept.
Andrea Zlatar
Promemorija koju je prihvatilo Predsjednistvo vodi raspravu u dvije mogucnosti. Prva je da Matica hrvatska u potpunosti financira Vijenac, a druga je opcija da Matica ostane kao izdavac, da Vijenac vise nisu novine Matice hrvatske, nego da Matica bude organizacijski izdavac, a da se Vijenac kao i do sada, a mozda i u vecoj mjeri, financira iz razlicitih izvora. Moje je sadasnje glediste da nasem redakcijskom sastavu vise odgovara druga opcija. Prvu opciju ne mogu osobno prihvatiti. Postoji li rezervna varijanta za urednistvo, ako je urednistvo trenutno u ovom smislu, mentalnom, vlasnik te novine, drugo je pitanje? Matici hrvatskoj pripada Vijenac. To znaci da urednistvo moze jedino osnovati eventualno neki Novi Vijenac, cime se vec gubi jedan znak identiteta. Moram reci po visegodisnjim, sada vec trogodisnjim, iskustvima s inozemnim fondacijama da tamo stvari ne stoje sjajno, da ne mogu vjerovati da bi se financijska konstrukcija za novine u sadasnjim okvirima kojim tempom i opsegom izlaze mogla napraviti za dulje od nekoliko mjeseci. To znaci da bi pokretanje Novoga Vijenca od samoga pocetka imalo vrlo nesigurnu buducnost, iako to nije razlog da se ne pokusa. Itekako smatram da se to moze pokusati.
Mario Bosnjak
Sto se tice ideje da Matica pokrene novi list, Matica je vec pokusala i prije Vijenca pokrenuti, obnoviti Hrvatski tjednik, izasao je jedan i pol broj.
Ivo Banac
Mislim da se vi previse zamarate pitanjem Matice. Matica je Matica, onakva kakva jest, mozda je losa, mozda je dobra, ovisi o raznim procjenama, ali ona ce ovakva kakva je vama raditi ono sto vam je i dosada radila. Drugim rijecima, vi cete svaki put kad nesto budete izdavali morati misliti sto gospodin X misli, sto gospodin Y misli itd. Oni su vama ucinili veliku uslugu kad su vam napravili ono sto su vam napravili. Daju vam mogucnost da budete slobodni. Mislim da je to sjajno. Nemojte se bojati da necete biti u mogucnosti realizirati ovaj projekt pod ovakvim ili nekim drugim imenom zbog toga sto nece biti financijskih mogucnosti. Bit ce ih! Upravo zbog toga sto je na vas izvrsen napad i to ima velikog odjeka, i to treba iskoristiti. Govorim veoma otvoreno. Nemojte dopustiti da postanete list koji je zasnovan na samocenzuri, pa cemo onda misliti hoce li slika iz Dretelja uzbuditi gospodina Leticu, koji je na tome radio 1993. godine, sto smo, eto, veceras prvi put doznali. Mislim da to ne bi bilo odvec pametno. Radite ono sto je najbolje. Ovaj Vijenac je dobar, on ima iznimno dobrih strana, posebno kada nije rijec o drustvenoj angaziranosti. Ja sam zadovoljan cinjenicom na primjer da je to najpregledniji list sto se tice strucnih recenzija o svemu sto se objavljuje u Hrvatskoj. Ima i mnogo drugih kvaliteta. Mislim da bi bio mnogo bolji kada njegovi urednici i autori ne bi morali razmisljati o tome sto neki cenzor u svojoj opsjednutosti misli o ovom ili onom. Nemojte se zamarati pitanjem ustanove i nemojte se zamarati pitanjem imena. Kad je Novak dao ime Vijenac, to je on izmislio, pozivajuci se naravno na onaj stariji Senoin. Izmislite nesto novo, sto bi bilo jednako tako relevantno, sto bi bio generacijski list i koji odgovara kulturnom trenutku danas. Zasto se opterecivati onim sto ce oni napraviti u cetvrtak ili petak, hoce li biti ovo ili ono. To uopce nije relevantno, sve ovisi o tome sto vi odlucite.
Eduard Popovic, novinar Hrvatskog obzora
Pitanje za gospodina Banca, tko ce dati novac? Tko ce financirati taj vas Vijenac o kojem vi sada tako fino pricate? To je stvarno jako lijepa prica.
Ivo Banac
Ja cu vam reci tko ce financirati. Financirat ce sve one ustanove koje redovito financiraju disidentske listove. Hocu li ih nabrojiti? Ima ih barem dvadeset u svijetu. To samo treba zeljeti, treba odluciti da se ide tim putem, a ne plasiti se.
Tihomil Radja
Suradjivao sam u Vijencu kao kolumnist godinu i pol dana. Znate zasto sam prestao suradjivati? Zbog male distribucije Vijenca. Za mene je za malu distribuciju kriva Matica hrvatska kao takva jer nije nista investirala u distribuciju, s druge strane, moze biti da je i urednicka politika malo kriva jer je bila previse elitisticka, izrazit cu se tako, ili hermeticka. Ona je obuhvacala mnogo toga, ali mnogo toga nije bilo pristupacno obicnom svijetu, a treba dobiti obicni svijet kao citalacku publiku. Ja sam iz podrucja ekonomskih znanosti pa nikada necu napisati, na primjer marginalna fiskalna stopa jer nitko nece razumjeti sto to znaci, nego cu naci neku drugu rijec, da svakomu bude jasno sto je to. A moj kolega likovni kriticar, on ce meni napisati neke rijeci koje ne razumije nitko, kao sto ce tesar napisati tesarima trideset naziva za trideset cavala, a za nas su svi cavli. U tome smislu plediram da to bude za svijet. I najkompliciranije stvari mogu se reci na nacin da su pristupacne svakomu. Clan sam Matice hrvatske preko Hrvatske kulturne zajednice u Svicarskoj, koja je kolektivni clan, i ne mislim da Vijenac treba izvaditi iz Matice hrvatske. Matica hrvatska nije niciji miraz, to je velika bastina cijeloga hrvatskog naroda. Ne moze pet upravnika odlucivati o svemu tome. Matica je hrvatska jedna od velikih zrtava prestanka hladnoga rata. U hladnom ratu sve je bilo jednostavno -- ili da ili ne, sve je bilo crno ili bijelo. Kad je dosao pluralizam, onda, naravno, ona nije shvatila da moraju u pluralizmu procvjetati svi cvjetovi. U pluralizmu ima mnogo cvjetova. Ionako u Hrvatskoj ima previse cvijeca zla po svim zapustenim vrtovima, pa neka barem u Vijencu bude nekoliko cvjetova koji ce nesto donijeti pozitivno. Kao provincijalac, mislim zato sto sam iz provincije, ja sam protiv agramocentrizma i da se citava kultura koncentrira u Zagrebu, nego se treba siriti u provinciju i preko Vijenca. U mome rodnome Sinju nema u sezoni drugog kulturnog dogadjaja nego kad je sastanak Matice hrvatske. Prema tome, ne vadimo Vijenac iz Matice hrvatske, nego poboljsajmo Maticu hrvatsku, vratimo ono sto je bila namjera njezinih osnivaca, a to je da se prosiri kultura, da se prosiri civilizacija, da se prosiri prosvjeta u narodu prilagodjena novomu vremenu.
Boris Maruna
Slozit cu se s gospodinom Radjom da Matica hrvatska nije nicije vlasnistvo, ona je vlasnistvo svih nas ili nicije. Dakako, sve vlasti otkad postoji Matica hrvatska isle su za tim da je kontroliraju i da na stanovit nacin utjecu na ono sto radi. Danas je to ociglednije, odnosno, danas je to ocigledno kao sto je, recimo, to vama bilo sedamdesete, ovim starijima, ili sedamdeset i prve. Zato sam da Vijenac ostane, ne samo zbog tradicije. Pazite, ne treba iskljucivati tradiciju, pa bila ona i devetnaestostoljetna, Senoina, da bi se islo naprijed, odnosno, da bi se islo u buducnost. Polovica vrijednosti Vijenca je samo ime Vijenac, bez obzira tko ga uredjivao, Zlatarica, Novak ili netko treci. Sto mi moramo uciniti, sto bi trebao donijeti petak? Ja vjerujem da ovi ljudi (koje je Radja upravo nazvao ljudima iz provincije, mada se cesto sastoje od onoga sto je rekao gospodin Letica, premda bi Matica izgledala daleko bolje da u svakom odboru imaju dva Dalmatinca koji su se zasitili Zagreba, a nema, na zalost); ti ljudi bi trebali donijeti odluku prije svega da urednistvo ostaje jer ovakva odluka koja je donijeta prosli tjedan nije nista drugo nego zapravo prisiljavanje gospodje Zlatar na ostavku. Dok sam uredjivao Vijenac imao sam tamo gospodju Zlatar, gospodina Bosnjaka, gospodju Cvitan, gospodina Matana i imao sam dvije novinarke. Onda sam najprije ostao bez jedne, gospodjice Ozegovic i ostao iskljucivo s jednom novinarkom, jer su bile preskupe, da bi onda prije petnaest dana raspravljali u Matici o tome da nam treba novinara, jer ne mogu dok ovi potpredsjednici odlaze okolo po Hrvatskoj, ne mogu dobiti nikakva izvjestaja o svojim posjetima, prema tome, ne mogu dobiti nikakvu osobnu reklamu, jer koga god poslali toga treba i platiti. Odatle i dio frustracija. Bitno je vjerujem da bi Vijenac ostao da sama Matica promijeni svoju strukturu i to na ovakvom sastanku kao sto je ovaj treba jasno reci. Ovo nije povijesna Matica hrvatskoga naroda. Ovo je jedno osobno poduzece, gdje ja radim kako ja hocu, drugi rade kako oni hoce. Kad kazem osobno poduzece, kako vi mozete sami sebi davati naloge, a Matica se je svela upravo na to. Gospodin predsjednik Josip Bratulic je u apslolutno inferiornu polozaju i prema svojim potpredsjednicima, odnosno, barem jednom od njih i prema svome generalnom, ili kako se zove, glavnom tajniku, s obzirom na to da su oni istodobno izabrani glavni tajnik i izabrani potpredsjednik i uposlenici Matice hrvatske. Prema tome, on koji se tamo pojavljuje dva puta tjedno je apsolutno u inferiornu polozaju prema tim ljudima, a da ne govorim o tome da on njima ne moze apsolutno nista narediti ili jako malo s obzirom na to da jedino naredjenje koje je ispravno moze biti uvjetovano otpustom s posla. On to moze uciniti gospodinu Matanu, koji je tamo honorarac, ali ne moze uciniti svome vlastitom tajniku. Prema tome, to je u neku ruku privatno poduzece. Oprostite, da bismo se razumjeli, apsolutno nemam nista protiv jednoga ili drugoga na osobnoj osnovi, ali tako Matica ne moze funkcionirati. Drugo, u Matici postoji niz ljudi koji nisu dorasli svome poslu, ni intelektualno, ni tehnoloski, ni na jednoj Maticinoj kulturoloskoj osnovi, ako se smijem tako izraziti, koji nemaju pojma sto je to Matica hrvatska kroz povijest. Plediram, dakle, na sve vas da se borimo da ostane taj prostor, da sacuvamo Vijenac. Vijenac je korisno sacuvati i potrebno sacuvati da bismo jednostavno imali jedan glas u Hrvatskoj koji eventualno, barem od vremena na vrijeme, moze biti glas razbora. Trebalo bi imati bolji Vijenac. Je li to moguce? Sumnjam. Bio sam u njemu dvije godine i tri mjeseca, otprilike. Kroz njega je proslo sest stotina hrvatskih intelektualaca. Dakle, to je velika brojka i vjerujem da je Vijenac zrcalo onoga sto smo mi. Moze biti malo bolji, malo losiji, ali je uglavnom ogledalo onoga sto nastoji u Hrvatskoj misliti slobodno.
Neven Jovanovic, asistent na latinskom odsjeku klasicne filologije, jedan od suradnika
Ja sam jedan od suradnika Vijenca koji ima rezervnu domovinu. Igrom slucaja radim na Filozofskom fakultetu. Ono sto me malo zasmetalo i zabrinulo jest sto sam u izlaganju urednistva cuo neku notu rezignacije: mi ionako ne bismo opstali samostalno. Mozda nije za taj samostalni opstanak samo vazno naci inozemnog nevladina sponzora. Mozda se Vijenac moze sjetiti da postoji marketing. Dakle, prvo pitanje moje urednistvu jest: bi li oni bili voljni pokusati naci neki izvor financiranja u advertisingu? Ako otvorite New Yorker, vidjet cete da tamo ima reklama koje se placaju i donose casopisu novac i samostalnost. Drugo pitanje: culi smo danas da prava novinara u Vijencu nisu bila zasticena do danasnjega dana, do dana kad je jako ozbiljno zaskripalo, nego ste se oslanjali na nepisane ugovore, na dzentlmensku rijec koja se, eto, dzentlmentski lako krsi. Ako postoji zelja za nezavisnim Vijencem, postoji li i volja za zastitom prava novinara i za reguliranjem tih prava?
Josip Sentija, leksikograf i publicist
Ovdje je vec nekoliko predgovornika istaknulo kako bi zapravo bilo danas sretnije i korisnije razgovarati o Vijencu kao novinama, kao o tribini, kao organu za kulturu i znanost i umjetnost kako mu stoji u naslovnici. Moram priznati da sam ocekivao bas takvu raspravu, ali vidim da je frekvencija sukoba oko Vijenca vrlo visoka, sukoba u krugu Matice. Zato ovakva rasprava logicno dira u temeljno pitanje -- pitanje o Matici i njezinoj ovlasti i orijentaciji. To je vec djelom kazao kolega Maruna. Rasprava o Vijencu morala bi dijelom biti rasprava o njegovu sadrzaju, o njegovu programu, o tome kako bi on mogao biti bolji, da bi bio ono sto bi morao biti: zrcalo sveukupnoga umjetnickoga, kulturnoga i politickog zivota u Hrvatskoj. Da bi bio ogledalo sveukupnih hrvatskih neuroza, tjeskoba i svih onih sanja koja su po naravi stvari svojstvena svijetu inteligencije, svijetu kulture i svijetu znanosti. Dakle, da Vijenac bude ogledalom i refleksom hrvatskoga javnog zivota. O tome bi se imalo mnogo vise kazati i sam bih imao o tome nesto reci, ali sada nije prilika za to -- za sugestije ili prijedloge za uredjivacku politiku i za njezino poboljsanje. Jer je sada u prvi plan izbio jedan drastican slucaj -- ali nimalo slucajno ili nelogicno u opcoj hrvatskoj situaciji. Izbila je opet na povrsinu dihotomija svijeta politike i svijeta kulture. U ovom sukobu zbio se, koliko vidim, jedan paradoks: na jednoj strani Vijenac, sa svojim krugom suradnika i sa svojom orijentacijom figurira kao faktor kulture, Vijenac sa cijelim svojim sastavom, koji je ovdje oznacen s brojkom od sest stotina suradnika, sto u hrvatskoj situaciji nije mala brojka, dapace, vrlo je to velika brojka; a na drugoj strani figurira drugi antagonist -- sama Matica hrvatska ili njezina uprava, koja bi, po ovome sto je izneseno, preuzela neku vrst politicke arbitraze prema Vijencu. To je zapravo zalosna cinjenica, koju sam ovdje razumio, te je kao takvu moramo konstatirati. Zbog toga, ako bi u raspravi u Matici, najavljenoj za iduci petak, gospoda, ma odakle god dolazila, tom pitanju morala obratiti najvecu pozornost. Dakle, dati pravu dijagnozu ovoga slucaja. Jer je zaista ne samo neobicno, nego bi bilo sramotno da Matica kao kulturna institucija opcega narodnog karaktera -- i po svome clanstvu i po svojoj bastini takva -- bilo bi neobicno i sramotno da prema svojim suradnicima primjenjuje neke represivne mjere. Vijenac u cjelovitoj djelatnosti Matice ima specifican program i specificnu zadacu, a to je da budu novine, u doslovnom smislu, za znanost, umjetnosti i za kulturu, kako pise u podnaslovu. Dodao bih jos da to budu i novine za politiku ili za kulturu politike. Tko god je Vijenac do sada pratio, mogao je vidjeti da je on imao i mnogo priloga iz onog podrucja koje bismo mogli nazvati kulturom politike, sa svim sto to znaci. Zbog svega toga ovdje bih pruzio potporu kolegici Zlatar i kolegama s kojima sam uostalom u nekoliko navrata u samom Vijencu i suradjivao. Pruzam im je ne samo iz razloga kolegijalne solidarnosti, nego i iz nacelnoga razloga, tj. uvjerenja da Matica ne bi smjela primjenjivati neke kaznene mjere ni individualno ni skupno, nego bi trebala potaknuti raspravu o programu i radu Vijenca. Plediram zbog toga da vodeca skupina Vijenca na buducemu skupu Matice, u petak, postavi u tom smislu pitanje Matici, koja djelujuci ovako, ide mimo moderniteta koji je Hrvatskoj i njezinoj kulturi potreban. Cini mi se da primjer s Vijencem to pokazuje.
Andrea Zlatar
Odgovorila bih prije svega na pitanja Nevena Jovanovica. Urednistvo ili ja osobno ne osjecamo rezignaciju, nego odgovornost, odgovornost s jedne strane prema mogucem brzom slomu, jer iz razloga sto smo novina za kulturu, mnoga su vrata inozemnih fondacija ostala za nas zatvorena s jasnim objasnjenjem da smo mi kulturne, a ne politicke novine i da se ovakav Vijenac kakav je premalo ili sasvim marginalno bavi onim projektima za koje te zaklade daju novac. Rijec je o odgovornosti i u odnosu na Maticu hrvatsku jer su mnogi suradnici i clanovi redakcije istovremeno i clanovi Matice hrvatske. Iskustva s marketingom, priznajem, nemamo, ponajprije zato sto nikada nismo bili u situaciji da i jednu kunu ili prijasnji hrvatski dinar odvojimo u te svrhe. Jedino je 1996. gospodja Basic iz Otvorenog drustva omogucila kratkotrajnu reklamu na HRT. Novinari Vijenca nisu cak ni na stalnom honoraru, nitko nije stalno zaposlen, nema nikoga za marketing. Sadasnji sastav redakcije ne moze napraviti novine koje bi imale trzisnu prodaju i trzisni uspjeh. Po prodanosti kakva je sada mi ne pokrivamo niti dvadeset posto nasih troskova. Put do financijskog osamostaljenja vrlo je nesiguran i mislim da ako u to krecemo, moramo biti svjesni odgovornosti za taj postupak.
Pavle Kalinic
Svima onima koje zanima mogu reci da grad Zagreb daje mizernih sto tisuca kuna za Vijenac. Istovremeno dvjesto tisuca kuna daje za Hrvatsko slovo. Zelio bih reci da, sto se Vijenca tice, ovaj veliki sastanak nece nista rijesiti. Smatram da nikakav sastanak na ovim prostorima nikada nista nije rijesio. Pisao sam u Vijencu. Ispao sam iz igre. Uostalom, ispao sam iz svih rezimskih redakcija, ali i onih koje su se u pocetku cinile nerezimske. Vijenac je produkt vremena i prilikom osnivanja bio je pobuna na vrijeme. Kroz njega je, kao sto je gospodin Maruna spomenuo, kao bivsi urednik, proslo sesto ljudi, i to je broj koji je nedostizan bilo kojim drugim novinama ili casopisu. Mislim da se ovi decki iz Matice nisu usudili dirati Vijenac dok je urednik bio gospodin Maruna. Maruna je ipak dosao s aureolom dugogodisnjeg emigranta. Nakon sto su njega uspjeli maknuti, a to je vec bila igra, da on dodje za urednika Hrvatske revije, na mjesto pokojnoga Nikolica, prijelazno rijesenje bila je Andrea Zlatar. Idealna osoba, kako su mislili, za odigrati igru do kraja. Nisu ocekivali otpor i upravo je to njihova najveca greska. U Hrvatskoj jos ima ljudi koji su spremni braniti preostale mrvice medijskoga slobodnog prostora. Jurisnici s komesarskim stazom dvadeset, trideset godina, opet su napravili greske u koracima. Berlinski zid je pao i nitko ga vise nece moci sazidati. To je razlog vise da Vijenac vise nikakav kompromis ne smije napraviti. Naime, svim dosadasnjim kompromisima Vijenac je dosao do ruba -- ovoga skupa ovdje. Nema se vise kamo! Iduci kompromis je da Vijenca vise nema ili da se zove Nacvije ili nekako drukcije. Iduci put, taj toliko puta spominjani petak, mora se ostro suprostaviti, tj. to je jedini izlaz, osim poraza -- gasenja ili izlazenja Vijenca s prilagodljivijim suradnicima. Gospodin Sentija trazio je da se kaze dijagnoza. Dijagnoza je upravo to da kompromisa nema. Vijencu treba biti jedini kriterij istina i nista vise, ali ni manje. Moze biti sitnih odmaka malo lijevo, malo desno, malo gore, malo dolje, ali ne na nacin na koji bi to zeljelo trenutno vodstvo Matice po instrukcijama vladajucih ribara ljudskih dusa. Jednostavno se ne moze dopustiti da Matica unisti ovaj list: Vijenac ce prezivjeti bez Matice ili unutar Matice, ali Vijenac treba ostati otvoren razlicitim misljenjima i razlicito naostrenim perima. Uostalom, Matica ima dovoljno svojih problema i bez Vijenca. Manjak od cetiri i pol milijuna kuna nije zanemariv ni za jace kuce od jedne, zaduzene iskljucivo za kulturna pitanja. Matica se odrice Nakladnoga zavoda, koji navodno "nije njihov". Ne zelim se u to mijesati, jer je to duga prica. Ali ako se ne varam, osamdeset devete Nakladni zavod Matice hrvatske objavio je knjigu koja se zvala Bespuca povijesne zbiljnosti. To je ona knjiga koja je mladoj Hrvatskoj diplomaciji zadala mnogo muke, a koje se isti autor, sedam godina poslije, u potpunosti odrekao. Mislim da to dovoljno govori o kulturoloskom nasljedju i vremenu koje zivimo.
Ivan Zvonimir Cicak
Znakovit je naziv tribine na koju su pozvani kulturni radnici i osobe koje bi nesto htjele reci o tome Kakav nam Vijenac treba.
Doista viseznacno je pitanje, kakav nam Vijenac treba? Bolje receno, pitanje je treba li uopce Hrvatskoj Vijenac, odnosno treba li Vijenac Hrvatsku?
Jer ovakva Hrvatska niti treba Vijenac, niti Vijenac treba ovakvu Hrvatsku. Pitanje je, naime, kakva nam Hrvatska treba? Jer iz normalne Hrvatske proizlazi i normalna potreba za Vijencem, i to takvim kakvim on sam sebe odredjuje.
Treba li nam dakle slavodobitnicki Vijenac, ili pak, mrtvacki Vijenac. A u politickoj logici nekrofila o kojima je maloprije govorio g. Maruna vidljivo je da nam treba posmrtni Vijenac, i to za Hrvatsku, ali i za Maticu, i za ono sto Matica danas jest.
Govoreci, naime, o nekim cimbenicima Maruna nije htio izustiti imena Mikolcica i Sucica, glavnoga tajnika i potpredsjednika, jer zapravo iz cinjenice da su ta dvojica na takvim funkcijama proizlazi i pitanje kakva nam Hrvatska treba. Kakav Vijenac oni prizeljkuju. Ocvali i posmrtni, ili slavodobitnicki.
Matica hrvatska ugledna je institucija koja je kroz povijest simbolizirala sukus kulturnih slobodarskih dogadjanja, kao i zbroj djelovanja intelektualne elite. Zato i sama cinjenica da se danas na celu Matice hrvatske kao tajnik i potpredsjednik nalaze anonimusi iza kojih ne postoji nikakvo djelo koje bi ih jednostavno nametnulo na mjesta i funkcije koja oni danas obavljaju, govori o tome kakva je situacija danas u Matici. Jer i obicne i politicke amebe izrazavaju samo svoju dvodimenzionalnost. Njima nedostaje ona treca dimenzija. A ta je dimenzija resila Maticu. Takvim osobama, dakako, naprosto smeta stvarno djelovanje koje je stvaralacko i novo, jer oni samo znaju recitirati tudje verse. "Djaci preporodnih zorah" Matosevi, bili su mozda zanimljivi u nekom drugom vremenu. Danas je vrijeme kad bi trebalo stvarati nove stihove, nove tekstove, nove upite.
Vijenac je od same svoje pojave visestruko i viseznacno bio osporavan. Sjedio sam u nekim institucijama u vremenu kad je Vijenac zapocinjao svoje izlazenje, pa stoga govorim iz osobnog iskustva. Vijenac je istovremeno bio optuzivan i kao nacionalisticki, od jednih, kao i antihrvatski od drugih. U tome je problem, ali je u tome i snaga Vijenca. Mislim da Vijenac nije niciji, i to zbog toga sto je svoj. To je konacno u Hrvata tako sa svakim cinjenjem i dogadjanjem koje je pokusalo biti autohtono ili koje nastoji artikulirati probleme na drukciji, svoj nacin. U slucaju Vijenca mislim da se radi o stanovitom pokusaju artikuliranja, nazvat cu to tako, intelektualne ili duhovne Hrvatske, a na jedan drugaciji nacin. Bez obzira na to slaze li se netko od nas s onim sto urednistvo, ili redakcija, tj. reakcija prema danasnjoj vlasti, objavljuje u tom listu, to je autenticno i autohtono pravo urednistva sama. To je stvaralacko pravo, umjetnicka i duhovna sloboda i izraz njihove koncepcije intelektualnog stvaralastva.
Ono sto bi htio reci jest da se ne slazem s prethodnim diskutantima koji tvrde kako su vrata medjunarodnih "investitora" i institucija zatvorena za Vijenac. Mislim da je ponajprije rijec o stanovitoj vrsti intelektualne lijenosti, ali i one druge kod pojedinaca u Vijencu. Treba pokucati na vrata, jer ako se na vrata ne kuca, ona se sama od sebe nece otvoriti. Tako npr. znam da Vijenac nije ponudio projekt u okviru programa Europske unije, koja je odobrila dosta velika sredstva za promicanje ljudskih prava, slobodu medija, razvoj demokracije i za podrsku razlicitim koncepcijama i koncepata u pristupu drustvenim problemima.
Konacno, postoje i druge institucije kojima se moze obratiti i zatraziti financijska sredstva. Samo pitanje je, uvjetno cu to nazvati, alternativne drustvene scene u Hrvatskoj, zasto medju njima ne postoji koordinacija. Zasto jedni drugima ne bi "prisapnuli" gdje postoje mogucnosti, i koja se vrata mogu otvoriti nogom, koja kucanjem, a koja se sama otvaraju. Svjestan sam cinjenice da trazenje sredstava iz medjunarodne zajednice za sobom povlaci vec uobicajene stigmatizacije u hrvatskom drustvu.
Hrvatska se nalazi u onoj gospodarskoj ili ekonomskoj situaciji o kojoj svi mi znamo kakva je iz dnevnog uvida u medije. Zivimo u vremenu u kojem vecina prognanih i raseljenih osoba jos smatra da su uskracene za svoje temeljno ljudsko pravo, a to je mogucnost povratka u domove, koji bi bili obnovljeni uz pomoc hrvatskih vlasti, prvenstveno preko Ministarstva za obnovu i razvoj. To ministarstvo stalno nam govori o tome kako nema novca za obnovu njihovih kuca. No, istovremeno Lovro Cindori, zupnik svetista Marija Bistrica obavjestava nas preko Katolickog radija kako i religiozne dijelove, kao sto je novi oltar na Mariji Bistrici, prilikom dolaska Pape, financira Ministarstvo za obnovu i razvoj. Ne znam po kojim kriterijima financiranje vjerskih objekata u jednoj laickoj drzavi moze pripadati u djelokrug Ministarstva obnove i razvoja. I po kojim se to kriterijima odredjuju desetine milijuna maraka za uredjenje vjerskih prostora na Znjanu, pristupnih cesta, ukupne infrastrukture i drugih stvari koje su pratile Papin posjet. Za trodnevni posjet jednog covjeka Hrvatskoj, bez obzira o kome je rijec. Istovremeno, nema novca ne samo za obnovu kuca gradjana Republike Hrvatske, koji se zele vratiti u svoje domove, vec nema ni za takve projekte kao sto je Vijenac ili neki drugi kulturni projekt.
Ako se sjecate, 1984. godine organizirano je slicno hodocasce na Mariju Bistricu, bio je to nacionalni euharistijski kongres (NEK). Bio sam jedan od organizatora tog skupa i zato znam da je za igradnju oltara od drvene konstrukcije, kao i za sve ono sto je bilo potrebno za odrzavanje svete mise, na kojoj je bilo otprilike jednako toliko gradjana kao prilikom dolaska Pape, utroseno sve skupa oko 100.000 DEM. No, u to vrijeme nosio nas je entuzijazam, drukciji od ovoga danas.
Iz ovog sto sam maloprije govorio pitanje je sto hrvatsko drustvo treba, a ako treba, zeli li ono i moze li naci nacina da pomogne u financijskom segmentu ostvarivanja projekata poput Vijenca.
Budimo do kraja otvoreni. Ocigledno je da Matica hrvatska kao eksponent ili izraz odredjenog nacina razmisljanja u drustvu ne zeli ovaj i ovakav Vijenac. I to je jedini razlog zasto se vodi ovakva rasprava o Vijencu. Pitanje je samo kak vas buju pridusili, jel bu to bilo u vodi, jel bu to bilo z karotidom ili pak, z manjim ili duzim nozicem. Ono sto je mnogo vaznije jest pitanje na koji nacin ce se onaj dio javnosti koji se okuplja oko casopisa Vijenac suprotstaviti takvim nastojanjima. No, bojim se da je ono sto se dogadja s Vijencem samo posljedica ukupne retorike Predsjednika Republike u njegovim posljednjim govorima, pocevsi od njegova govora na Zagrebackom velesajmu, preko Iloka, Zagreba, ili pak, intervjua listu Mi. Mislim da su igre oko Vijenca sastavni dio nekih drugih igara, odnosno pokusaja stvaranja drukcije klime u Hrvatskoj, i kao rezultat toga i drukcije prakse, pa i politike.
Jedino mobiliziranjem onih krugova koji se javljaju u Vijencu ili koji trebaju Vijenac, koji drze njega svojom potrebom, ali i sire drustvene zajednice, moguce je izvrsiti takvu vrstu pritiska na Maticu, da i dalje nastavi izlaziti kao ovakav Vijenac, a onda bi tek trebalo razgovarati i o financijama. Onda bismo svi zajedno trebali uvidjeti gdje se to moze pronaci neka Judina skuda za tiskotvorine tipa Vijenac.
Mirko Kratofil
Ja sam Mirko Kratofil, jedini uz Bosnjaka i jos ponekog suradnika prezivjeli od prvoga broja Vijenca. Toliko sam se naslusao lijepih rijeci ovdje o Vijencu, da mi je cisto neugodno, ali bih vas nesto sve skupa, nadam se svi ste revni citatelji Vijenca, upitao. Znate li sto ima od kulture u Grubisnom Polju? Ne znate. Znate li sto ima od kulturnih ustanova i kulturne djelatnosti u Garesnici? Postoji li kultura tamo? Ne znate. Zasto vam postavljam to pitanje? Do prije godinu dana, dakle pune cetiri godine, prvo godiste Vijenca se ne racuna, jer izasli smo za Bozic, ja sam bio urednik za djelatnost Matice hrvatske i njezinih ogranaka. Reci cu vam jednu stvar. Danas Matica u ovom trenutku ima oko sto sezdeset i osam ili devet ogranaka. Stjecajem okolnosti znam da su 1997. godine ti ogranci izdali sto dvadeset i osam naslova knjiga i casopisa. Molim vas, uvazeni kulturni djelatnici, moze li netko od vas citirati jedan naslov? Ne mozemo, ocigledno. Mozda, da popricamo, sjetili biste se casopisa Dubrovnik, itd. Zasto vas to sve skupa pitam? Ponovno se vracam onoj neugodi od ovih lijepih rijeci, ali ima jos jedna druga stvar. Za Vijenac, osim nas koji ga pravimo i vas koji suradjujete postoji nesto sto se zove citatelj. A taj je citatelj u Grubisnom Polju, u Garesnici. Sto zelim time reci? Nemojte zaboraviti, nakon svih rijeci kritike na racun Matice i slicno, to je ta javnost koja upravlja Maticom hrvatskom, i to je ta javnost koja vam referira na Vijenac upravo ovo sto je ovdje netko rekao, jednima smo lijevi, drugima smo desni, jednima smo ovamo, drugima smo onamo. Vratio bih se nakon ovoga svega na pocetak, povod ovog naseg sastanka, a to je sljedece, kakav nam Vijenac treba i sto hocemo? Upravni odbor Matice hrvatske koji zasjeda u petak tijelo je koje se sastoji od predsjednika, potpredsjednika, glavnog tajnika i jos, mislim, dvadesetak clanova koje moze smijeniti kompletnu redakciju. Tocka. O tome vise nemamo sto mi tu diskutirati. Mozemo razgovarati sto cemo uciniti i sto mozemo uciniti ako se ta redakcija smijeni. Padale su ovdje jako lijepe rijeci, drago mi je da je Ivo rekao da ima para gotovo ko blata naokolo. Divno. Odlicno. Znaci problem je u Vijencu i o tome upravo razgovaramo. Dogodit ce se sto ce se dogoditi.
Velimir Viskovic
Dosad sam slusao dva sata druge govornike ne bih li na neki nacin shvatio o cemu je rijec. Moram reci da sam procitao dosta onoga sto je receno u novinama, sto su izjavili i urednici Vijenca, razgovarao sam i s nekim clanovima uprave Matice, zatim s nekim clanovima redakcije i jos mi mnogo toga nije jasno. Ocito je da se na redakciju pravi pritisak; medjutim, je li rijec samo o pritisku uprave Matice hrvatske, ili o tome da netko pritisce upravu, pa uprava pritisce Vijenac? Nitko nije eksplicitno rekao: "Da, rijec je o pritisku politickog establishmenta koji zeli lojalan Vijenac u sklopu priprema za ove ili one izbore, odnosno da on bude lijepo pocesljan, umiven, a ne opozicijski razbarusen." Danas nisam to cuo, ne znam doista o cemu je rijec. Ljudi iz Uprave govorili su mi da je rijec samo o tome da je Vijenac na neki nacin okostao, da nema dovoljno novih ideja, da nije dovoljno kvalitetan. Medjutim, ne vidim gdje bi i kako, s kojim ljudima oni artikulirali nekakav bolji, kvalitetniji Vijenac? U krajnjoj liniji, Vijenac je okupio oko sebe zaista nekakvu kreativnu, vise srednju nego mladju generaciju. I u svakom slucaju, sumnjam da bi neka buduca redakcija koja bi se pojavila nakon smjene ove redakcije imala sanse da okupi bolju ekipu, pa cak ako bi i nasli urednika s boljim konceptom, pametnijeg urednika -- sto mislim da je doista tesko ostvarivo -- od Andree. Mislim da doista nemaju sanse. Cini mi se, kad je konkretno rijec o interesima Matice, onda valja istaknuti da ona realizira svoju ulogu ponajbolje upravo u Vijencu, koji okuplja doista, recimo pateticno, cvijet hrvatske inteligencije i kroz izdavacku djelatnost koja doista nije losa, zahvaljujuci vise-manje vjestini jedne urednice koja to vodi. Doista, ne vidim kakav bi interes Matice bio da ovakav Vijenac kakav jest i ovu redakciju ukloni s javne pozornice. Ako oni doista udju u to, onda moraju biti svjesni, a vidim ovdje da se okupilo dosta ljudi dajuci potporu sadasnjoj redakciji, da takva buduca "umivena", prorezimska redakcija nece imati potporu ovog suradnickog tima; zasigurno ce biti suzen krug suradnika te redakcije. U svakom slucaju, uprava Matice, ako bude donosila tu odluku o smjeni, mora voditi racuna o svemu tome i, u krajnjoj liniji, bilo bi posteno od njih da kazu je li doista rijec samo o zelji da se popravi kvaliteta lista, ili je rijec o nezadovoljstvu politickim profilom lista. S druge strane, ja sam sasvim siguran ako nadju bilo kojeg urednika, da ce on nakon nekog vremena morati profilirati list tako da on pocne pomalo zastupati i nekakva hereticka stajalista. Jednostavno, priroda je lista za kulturu i umjetnost, svakog intelektualno profiliranog glasila, da on ironizira ideoloske sklopove, da se poigrava politickim stereotipima, jer u biti je svake umjetnicke djelatnosti da inzistira na razaranju stereotipova, da se igra polisemijama; to je ta ludicka dimenzija, to je ta hereticka priroda intelektualne djelatnosti. Pa cak i to nesretno Hrvatsko slovo moralo je raditi iskorake, ono se moralo na neki nacin poigravati, izlijecuci u radikalnosti sovinistickog tipa; ono je na taj nacin moralo pokazati nekakvu svoju, hajde recimo, neukrotivost. Svaka ce se uprava suociti s tim da list za kulturu mora u sebi imati stanovitu dozu hereze, cak i ako nadju nekakve ljude koji bi mogli provoditi njihove koncepte. Oni koji u Matici hrvatskoj donose odluke moraju toga biti svjesni, a s druge strane, moraju biti svjesni da ako smijene ovu redakciju, odbijaju od Matice dobar dio elitnih suradnika, hrvatskih intelektualaca, sto ce uciniti od nje provincijalnu, populisticku organizaciju u losem smislu te rijeci.
Hrvoje Turkovic
Jedna je od nasih tradicionalnih cinjenica da casopisi u kulturi ne mogu izlaziti samostalno, buduci da nisu trzisno konkurentni i samoodrzivi. Uvijek su postojale institucije koje su dio novca ulagale u kulturne listove i podupirale ih kad oni nisu dobivali na vrijeme ili dovoljno potpore od drzavnih fondova. Odlazenje od institucije, samostalno izdavanje vjerojatno je utopijska stvar, osudjena na kratak vijek opstanka. Mislim da je procjena Andree Zlatar vrlo realna i ako Vijenac ide na osamostaljivanje, da ce problemi nalazenja prostora, opremanja, nova organiziranja, skupljanja novca za izlazenje toliko zaokupiti da ce zaustaviti funkcioniranje lista, a nece jamciti njegovo odrzavanja na dulji rok. Ako trenutno postoje animoziteti u upravi Matice hrvatske prema Vijencu, to ne znaci da treba brzopleto otpisati Maticu i uletjeti u odcjepljenje. Cini mi se da je ovdje akutno pitanje -- pitanje autonomije. Matica hrvatska nikad nije bila potpuno neovisna, uvijek je ovisila o nekom novcu koji je dobivala izvana, medjutim, ona je ipak koliko-toliko, uz veci ili manji stupanj, odrzavala svoju autonomiju. Odrzavala je autonomiju u odnosu na sve politicke smjene koje su se odvijale u okolici. Preduvjet je stvaralackog djelovanja kulturne ustanove da djeluje autonomno, da sama odlucuje o svojem profilu, o svojim djelatnostima, o nacelu po kojem djeluje, da zaposljava i aktivira ljude u sklopu svojih djelatnosti neovisno od financijasa i onoga koji novcano podupire djelovanje takve institucije. Medjutim, to nacelo autonomije vrijedi i za djelatnosti unutar kulturne institucije. Ako Matica hrvatska ima Vijenac, on mora biti autonoman u odnosu na samu instituciju; ako MH ima izdavacku djelatnost, njezin program mora biti autonoman u odnosu na upravne strukture Matice; ako ima podruznice, podruznice moraju biti autonomne u odnosu na centralno tijelo Matice hrvatske. Taj princip autonomije vitalan je u kulturnim djelatnostima, bez njega nema stvaralacke poduzetnosti, valjane motivacije na stvaralastvo. Treba podsjetiti Maticu hrvatsku da, kao sto je ona opstala kao autonomna ustanova dugo vremena i kao sto se danas trudi opstati kao autonomna ustanova, ona sama mora postovati autonomnost lista ili djelatnosti u svojemu sklopu, jer ce inace ugroziti njihov normalni razvitak i njihovu vrijednost.
Ako se u petak treba raspravljati o Vijencu i urednistvo Vijenca ima mogucnost zastupanja Vijenca, tada vrijedi Upravu suociti s vaznoscu principa autonomije i s vaznoscu cinjenice da list kao sto je Vijenac treba autonomno odlucivati o svojim namjestenicima i o svojim urednicima i o svojim suradnicima. Naravno, do trenutka kada im istjece mandat. Medjutim, i onda kad im istjece mandat, to ne znaci da je Uprava Matice ili njezina Skupstina ono tijelo koje samo smjenjuje, koje samo procjenjuje i samo odlucuje. Pri odlucivanju o osobi glavne urednice ili urednika, o sastavu novog urednistva ili o politici lista trebali bi imati rijec i sami suradnici Vijenca. Sada su suradnici amorfna masa koja je prisutna vise-manje samo svojim prilozima u listu. Jedna od stvari koja se moze traziti u petak jest da se formira Savjet suradnika koji ce dobiti suingerencije s Upravnim odborom i sa Skupstinom Matice u odlucivanju o tome tko ce biti glavni urednik, tko ce biti u urednistvu i kakva ce biti urednicka politika, koliko je dobra ili nije, sto se moze poboljsati u kojem smjeru, itd. Prema tome, mislim da je upravo taj princip autonomije i suradnickog suodlucivanja onaj koji treba braniti i nastojati da se unese u statut, pravilnik ili sto vec ne, sto ce regulirati autonomiju Vijenca i regulirati odnose izmedju suradnicke skupine i Maticinih tijela. Jer ugled Matice ce strasno propasti ovakvim interventnim potezima, koji vrlo slice politickim interventnim potezima u samu Maticu hrvatsku u nekim povijesnim, pa i ne davnim trenucima.
Karmen Basic
Necu govoriti u ime Instituta Otvoreno drustvo, nego u svoje vlastito. Govoreci o autonomiji nakon Hrvoja Turkovica, mislim da ne treba analizirati koliko je autonomna Matica, nego treba misliti na autonomiju Vijenca. Matica neka se brine sama za sebe, a Vijenac je ocigledno prerastao ulogu koju bi mu bila namijenjena kao glasilu Matice. Mozda sam ovdje u manjini s takvim stajalistem, ali list za kulturu ne bi smjela obvezivati organizacija kao sto je Matica, odnosno kakvom ona samu sebe vidi. Mozda je to bilo neko samorazumijevanje u pocetku, ali sada se vise ne postavlja pitanje kakav nam Vijenac treba, nego kakav nam kulturni list treba? Ako je Vijenac poceo pokazivati takvu vrstu samostalnosti, da ga se Matica zeli odreci, onda je i na Vijencu da spozna da mu je vrijeme da se osamostali. Prica o tome da ce njima biti tesko naci prostor, novac, telefonske linije i slicno besmislena je. U posljednjih smo pet godina svi svjedoci izlazenja novih casopisa, novih listova, u malim sredinama i gradovima izvan Zagreba, da o tome nije potrebno govoriti. Stoga bih pledirala za samostalni Vijenac, Novi Vijenac ili kakvo drugo ime, ali da dobijemo nezavisni kulturni list koji ce odrazavati ono sto se u ovoj zemlji dogadja. Odnosno mozda i pokusati nametnuti neku viziju koja se ne bi opterecivala realnom politikom, ili svakodnevnom politikom, ili se stalno odnositi prema njoj i opterecivati nas kao sto nas ta realna politika opterecuje, nego biti svijest o kulturi njom samom. Matica ima svog posla preko mogucnosti, ona je definirana institucija, takodjer opterecena svojim politickim nasljedjem. Mozda je i njoj vrijeme da se malo preporodi, ali mislim da nema nikakva smisla da bas mi budemo preporoditelji Matice. Uostalom, sto bi Maticino clanstvo ucinilo kad bih ja aplicirala za clanstvo u Matici, ili mozda neki mladji ljudi koji su nedavno diplomirali na fakultetima humanistickih znanosti, poceli pisati ili slicno, pa se zeljeli uclaniti u Maticu hrvatsku. I mozda je htjeli promijeniti, cijeli taj program koji nju toliko opterecuje potpuno drukcije koncipirati? Mozemo li zamisliti takav scenarij? Vjerojatno bas i ne.
Andrea Feldman
Imam dvije primjedbe. Jedna je privatne naravi, druga nacelne. Prvo, sporadicno suradjujem u Vijencu i to uvijek na nagovor i prijateljsku molbu gospodina Branka Matana, prema tome, smatram da najmanje sto mogu uciniti u ovakvoj prilici jest da kazem da je odiozni stil otpusta Matana i Bosnjaka nesto sto se u ovoj kulturi ne moze dopustiti. Nisam suradjivala prije i postojalo je odredjeno vrijeme u kojem nisam radila u javnosti i dopustam da je bilo slicnih situacija u kojima nismo reagirali. No, smatram da je javni vrisak danas apsolutno nuzan sto se tice ovih dvojice kolega. Kao, uostalom, uvijek kada se narusavaju kreativne i osobne slobode ljudi. Sto se tice nacelne primjedbe, mislim da je pitanje Vijenca pitanje kakvu kulturu mi zelimo promovirati i predstavljati. Ili jednostavno sto smo mi to svi skupa ovdje. Je li nam dovoljno ono sto imamo ili hocemo li nesto drugo, nesto vise, nesto bolje. Osnovno je pitanje zelimo li kulturu koja ce biti otvorena prema sebi samoj kao i prema svijetu oko sebe, velikodusnu, slobodnu i bez straha ili ne. Ima mnogo razloga i mnogo nacina na koje se o Vijencu moze raspravljati, svakako da ova danasnja rasprava na neki nacin dolazi i prekasno i mozda je previse ispunjena razlicitim emocijama, argumentacijama itd. Ono sto mi se svidja u Vijencu i zbog cega sam sklona suradjivati s Vijencem (ali, dakako, iskljucivo ukoliko Matan i Bosnjak budu radili kao urednici u njemu) jest ta otvorenost redakcije za razlicitost pristupa s kojom se ne moramo nuzno slagati, ali koje je na odredjeni nacin ipak pridonijela da se u ovom gradu nesto s vremena na vrijeme moze procitati. To je vec mnogo, na zalost, ali mnogo. Jednostavno mislim da se taj prostor slobode koji sam ja u Vijencu osjetila, kao i, pretpostavljam, velik dio ljudi koji ovdje sjede danas, treba ne samo sacuvati, nego sacuvati po svaku cijenu bez obzira na institucionalni okvir. Po mom misljenju Vijenac moze promijeniti ime i pod drugim imenom mozda ce jednako ili ljepse mirisati. Moze ga i zadrzati, ali ne bezuvjetno. Bez uvjeta koji su u ovoj stvari po mom misljenju upravo pitanje dvojice kolega koji tu sjede necemo biti zadovoljni ni mirisom.
Ivo Banac
Ne dolazi u obzir da vi u urednistvu otpisete Matana i Bosnjaka. To bi bilo nezamislivo, posebno kada se uzme u obzir na koji su nacin napadnuti u izjavi Matice, bez ikakvih argumenata, na brutalan staljinisticki nacin.
Zlatar
Ta mogucnost ne postoji. Kao glavna urednica ne pristajem na tu mogucnost. Mi smo izdali ovaj broj s Matanom i Bosnjakom kao potpisanim izvrsnim urednicima iako je odluka o otkazu bila donesena vec prosli cetvrtak, dakle, iskazali smo svoje stajaliste.
POTPIS: Priredila Divna Coric