Zasto se posljednjih desetljeca natjecanja za Miss svijeta odrzavaju u zemljama u razvoju kao sto su Juznoafricka Republika, Indija i Sejselsko otocje? Odogovor: mozda zato sto bi, da se tako sto pokusa odrzati u nekoj od razvijenih zemalja Zapada, demokratska javnost u toj zemlji zestoko negodovala
Nije bilo nikakve sumnje da ce i ove godine od natjecanja za Miss Hrvatske biti ucinjen prvorazredan medijski spektakl. Goleme kolicine novca ponovno su utrosene navodno u svrhu promidzbe Hrvatske u svijetu, dok je presetavanje dvadesetak golisavih anorekticnih djevojaka -- na posvemasnju radost hrvatskoga, ponajprije muskoga gledateljstva -- zapravo posluzilo kao paravan za dvije stotine minuta bezocnoga propagandnog programa u najgledanijem televizijskom terminu, i to na prvom programu drzavne televizije. Milijunsko gledateljstvo bilo je bombardirano audio-vizualnim propagandnim porukama u cijelom rasponu nametljivosti: od neuspjelih pokusaja voditelja da citanje takvih poruka na pozornici uklope u program do prikrivenih snimateljskih aluzija. Dakako sve to uz desetak poduljih PP intermezza zbog kakvih prosjecni hrvatski televizijski gledatelj vec odavno ima mozdane anomalije.
U redu, HRT je ocigledno sklopila ugovore prema kojima se obvezala reklamirati proizvode velikoga broja tvrtki u programu velike gledanosti kojega su te tvrtke pokrovitelji. Pretpostavi li se da HRT, kao drzavna televizija, te ugovore nije sklopila radi stvaranja profita, vec zato sto iznimno skup program natjecanja za Miss Hrvatske nije mogla realizirati bez potpore velikoga broja pokrovitelja, namece se pitanje je li taj i takav program uopce trebao biti realiziran. Ovdje bih ponudio tri nacelna razloga zbog kojih se natjecanje za Miss Hrvatske ne cini vrijednim realizacije, barem ne u opsegu, trajanju, televizijskom vremenu i programu u kojemu je 11. listopada realiziran.
(1) Pogresna strateska procjena. Iz sama programa i sveopce medijske atmosfere bjelodano je da je ideja vodilja organizatora natjecanja i urednika HRT-a promidzba Hrvatske u svijetu. Sto to tocno znaci? Moze se pretpostaviti da je rijec o nastojanju, s jedne strane, da se Hrvatska jednostavno ucini zapazenom u svijetu, a s druge, da se ucini zanimljivom potencijalnim turistima i ulagacima, te simpaticnom medjunarodnim sredistima politicke moci. Medjutim, kako razvijene zemlje Zapada, te dobar dio zemalja u razvoju, ne dijeli ovdasnju euforiju oko natjecanja zenske ljepote -- poglavito iz razloga spomenutih u posljednjoj tocki ovoga teksta -- za Hrvatsku se na taj nacin cuje ili razmjerno slabo ili u prilicno losem svjetlu. Naime, dok se u vecini razvijenih zemalja natjecanja zenske ljepote, pa cak i ona u kojoj se bira nacionalna predstavnica za natjecanje za Miss svijeta, odvijaju lokalno, uz mnogo skromniju logistiku i na medijskoj margini, u Hrvatskoj se od toga cini nacionalna svecanost. Srecom, publika u svijetu po svoj prilici ne zna koliko je u nasoj maloj, ratom i mafijasenjem poharanoj, zemlji odvojeno novca za tu prigodu, i uz kakvu medijsku pompu. No i ovako se na Hrvatsku navlaci dovoljno sazaljenja i podsmijeha.
S druge pak strane, vjerojatno bi se vise turista privuklo da se u pravodobno organiziranu turisticku promidzbu Hrvatske ulaze jednak novac i pomnja kao u natjecanje za Miss Hrvatske. A inozemne ulagace i sredista politicke moci nije moguce pridobiti bez politicke stabilnosti i postojanja funkcioniranja pravnog i ekonomskog sustava, cak i da sve Hrvatice izgledaju poput Barbika.
(2) Kvazihumanitarizam. Tijekom trosatnoga programa vise je puta istican humanitarni karakter natjecanja za Miss Hrvatske. Sef direkcije natjecanja napomenuo je da direkcija skrbi za petoro djece i pozvao gledatelje da izdvoje koliko mogu za djecu i zrtve u Hrvatskoj. Plemenito je, nedvojbeno, sto direkcija skrbi za petoro djece i poziva javnost na nesebican cin darivanja. Zaista, i to je mnogo ucinjena dobra. Medjutim, u blistavilu estradnih nastupa, vatrometa i koreografije u kojemu u raskosi interijera elitnog opatijskog hotela uziva odabrana i dobro ugojena publika, isticanje humanitarnoga karaktera prigode i poziv osiromasenu gledateljstvu na dobrotvorna izdvajanja zvuci vrlo cinicno. Moze se samo spekulirati o humanitarnom potencijalu milijuna kuna utrosenih na televizijski prijenos, visednevni boravak i transport natjecateljki s jednog kraja Hrvatske na drugi, honorare estradnim umjetnicima, cjelokupnu koreografiju, logistiku...
(3) Podupiranje patrijarhalizma i seksizma. Dok su u razvijenim zemljama Zapada temeljne ideje feminizma vec postale stvar politickoga bontona i moralnog integriteta osoba obaju spolova, u nasem konzervativnom patrijarhalnom drustvu on se smatra vjesticjim naukom zbog kojega pojedine osobe bivaju javno razapinjane. Zbog toga ce taj, mozda najvazniji, razlog protivljenja javnom promicanju natjecanja zenske ljepote s drzavne instancije biti najteze argumentirati.
Moto natjecanja za Miss Hrvatske bio je "ljepota, osobnost, komunikativnost, snaga duha". No je li rijec odista o ljepoti, ili mozda prije o oponasanju estetskih stereotipa nametnutih nam filmskom, modnom, kozmetickom, farmaceutskom, prehrambenom i inim industrijama, koje diktiraju oni na pozicijama ekonomske i politicke moci, a to su, dakako, mahom bjeloputi muskarci? Kako je moguce ocitovati osobnost u (efektivno) tri cetvrt sata presetavanja pred kamerama u propisanim kostimima, odjeci, obuci i sminki, sve proizvoda neizbjeznih pokrovitelja? Nadalje, dvanaest natjecateljica koje su ispale u prvom krugu uopce nisu dobile priliku pokazati svoju komunikativnost, dok je dugih dvanaest zapalo svladati veliku tremu i ocitovati svoju snagu duha odgovarajuci na priglupa pitanja zirija u kontekstu koji ih unaprijed osudjuje na iskrenu sucut gledateljstva.
No nije problem u motu natjecanja, nego u nacinu na koji djevojke u njemu sudjeluju. Naime, eksponiranjem ponajprije svojih lica i tijela, djevojke se promatraju i ocjenjuju, a nekolicina, koja izgledom ponajbolje oponasa estetski stereotip te predodzbu zirija o tome kakve osobnosti treba biti reprezentativna Hrvatica, takodjer se nagradjuje. Dakle, rijec je o neravnopravnu odnosu moci u kojem se mlade zene tjelesno eksponiraju da bi bile procjenjivane, a potom marginalizirane ili nagradjene, a sve to prema kriterijima trenutno prevladavajucih stereotipa koje namecu muskarci.
To sto je ziri ove godine bio sacinjen od devet zena i osam muskaraca niposto ne znaci da kriterij nije bio estetski stereotip i da njega nisu nametnuli muskarci. Silom prilika, vecina je zena prisiljena prihvatiti stereotipe, bilo nesvjesno zbog utjecaja drustvene okoline i medija, bilo svjesno radi prihvacenosti u drustvu ili napredovanju u karijeri. A bivse misice, predstavnice kozmetickih i prehrambenih proizvoda te novinarke tzv. "drzavotvornih" medija, kao zenski dio zirija, zacijelo nisu u poziciji te stereotipe dovoditi u pitanje, a to po svoj prilici nisu ni estetski kirurzi, hotelijeri, sluzbenici turistickih zajednica i vlasnici automobilskih tvrtki kao muski clanovi zirija.
Nadalje, netko bi mogao reci da se djevojke natjecu prema vlastitoj odluci, te da je njihov izgled stvar njihova izbora. To je tocno, i bez obzira je li izgled djevojaka stvar njihova uistinu slobodnog i autenticnog izbora ili nije, bilo bi pogresno braniti im da tako izgledaju ili da sudjeluju u natjecanjima ljepote. No to ne znaci da drzava, koja se Ustavom obvezuje na promicanje spolne jednakosti i drustvene pravednosti, svojim medijima treba odlucno i bezrezervno podupirati natjecanja zenske ljepote bajoslovnim javnim predstavama s golemim izdvajanjima. Naime, drzava na taj nacin podupire stereotipe zenskog izgleda kao dijela sveukupnosti kulturnih i drustvenih obrazaca kojima se zene drzi u ovisnosti o muskarcima, kako u krugu obitelji, tako i u profesionalnom zivotu. Kad bi ti stereotipi bili manje ukorijenjeni, zacijelo bi bilo manje pretvaranja zena i zenskoga tijela u objekt -- dakle, manje seksualnog zlostavljanja, nasilja u obitelji, prostitucije, pornografije -- a velik broj osoba zenskog spola ne bi bio prisiljen boriti se za drustvenu i profesionalnu prihvacenost zrtvujuci svoje zdravlje i izdvajajuci velik novac za programe mrsavljenja, estetsko-kirurske tretmane, farmaceutske i kozmeticke preparate, itd. Istina, to bi ponesto ugrozilo financijsku moc showbusinessa, farmaceutske, kozmeticke, prehrambene, sportske i slicnih industrija, no to su ionako globalna i lokalna sredista moci kojima je u izravnom interesu promovirati spomenute stereotipe. A upravo te strukture najvise profitiraju natjecanjima ljepote, kao sto je natuknuto na pocetku ovoga teksta.
I za kraj pitanje: Zasto se posljednjih desetljeca natjecanja za Miss svijeta odrzavaju u zemljama u razvoju kao sto su Juznoafricka Republika, Indija i Sejselsko otocje? Odogovor: mozda zato sto bi, da se tako sto pokusa odrzati u nekoj od razvijenih zemalja Zapada, demokratska javnost u toj zemlji zestoko negodovala i odlucno prozvala svoju vladu na odgovornost.
POTPIS: Pavel Gregoric